Zin je čovek sa znanjem i kredibilitetom, ali to što je napisao se kosi sa znanjem mnogo drugih ljudi čiji kredibilitet nije ništa manji, blago rečeno. Nisam u poziciji da kažem da on greši, ali recimo da je mala verovatnoća da drugi ne znaju šta pričaju (ili, još pre, šta rade). Preporuka za odnos 55:45 dolazi iz italijanske tradicije koja je građena prvenstveno na iskustvu iz direktnog eksperimentisanja sa generacijama vrhunskih takmičara. Takođe, lako je proveriti sam: nađi neku zgodnu krivinu, pa uporedi skretanje velikom brzinom sedeći na različitim delovima sedla. To što u celu priču ubacuje položaj pri oštrom kočenju je realno mešanje baba i žaba.
Inače, ja jesam izmerio raspored težine na mom starom biciklu i bio je oko 57,5:42,5. Na tom biciklu je bilo vrlo primetno koliko se prednji kraj bolje ponaša kada se pomerim na vrh sedla i time prebacim težinu na prednji točak. Na novom biciklu nisam to merio, ali iz razlike u geometriji znam da nosi malo više težine napred. Činjenica da Zin misli da treba imati "veliku, tešku glavu" za bilo šta ispod 60% na zadnjem točku mi govori da bicikli i vozači sa kojima on ima iskustva nemaju mnogo veze sa mnom i sa biciklima koje sam ja imao prilike da vozim.
Na kraju, namena bicikla i potrebe vozača jesu bitan deo priče. Ne vozi se svaki bicikl kao italijanski trkački drumski bicikl. Prvi primer: starinski gradski bicikl. Vozač sedi uspravno pa zadnji točak neizbežno nosi više težine. Geometrija se prilagođava vozaču. Drugi primer: bicikl za vožnju po snegu, pesku i sličnom (na primer "debeli" MTB). Zbog karakteristika podloge, potrebno je da prednji točak nosi manje težine čak i ako vozač ne sedi jako uspravno. Geometrija se prilagođava uslovima vožnje. Tako i kod drumaša ima prostora za varijacije, naročito kada se neće voziti 50+ km/h rame uz rame sa sto drugih biciklista.