Ja sam svoje učešće na Čikeru završio, ne junački, ali racionalno, posle drugog dana. Vratio sam se sa Zlatibora autobusom do Šapca, a onda pedalajući, preko Mitrovice, do kuće.
Za profije ovo je verovatno niz simpatičnijih treninga, ali za rekreativce niz ovakvih dana ipak zahteva mnogo ozbiljniju pripremu od one koje sam ja imao. Uporedio bih jednodnevne napore na Čikeru sa, recimo, brevetom 200. Možeš da ga odradiš sa malo treninga i na svežinu, ali - možeš li to 8 dana u kontinuitetu?
Uopšte nije prijatno imati vozilo serviserske ekipe nonstop za leđima, jer si najgori od sve dece
Ali - što se tiče organizacije, trasiranja ruta, smeštaju i brizi o učesnicima (a ima ih preko 120), Kuši, Golubu i ostalima - svaka čast i najtoplija preporuka za sve koji imaju nameru da se u ovako nešto upuste.
Meni ostaje popravni dogodine, jer sad stvarno znam šta me čeka, a na Jelčici, Mixu, Goranu, Milevucu, Emiri i Goranu, mom bratu Jovici i ostalima znanima i neznanima (za koje mi je žao što ih sve nisam upoznao), da junački izdrže sve napore i uživaju za svaku kap znoja koju su prolili.
Uzgred, da li ste znali da Goranov nickname uopšte nije Pjesak? Nego Pješak. Valjda ga, onako bosanski, mrzelo da ubaci to Š.