Đ e r d a p 2 0 1 9: Evo kako je bilo
Vozili smo petodnevnu turu kroz istočnu Srbiju od Beograda do Kladova i nazad rumunskom stranom Đerdapske klisure. Ja sam već 2017. godine prošao „našom“ stranom Đerdapa, tako da mi je ovo bila prilika da kompletiram utisak Đerdapa jednom novom rutom i prolaskom kroz Rumuniju. Prva dva dana smo vozili Ivan, Srđan i ja, a nastavak samo Srđan i ja, jer se Ivan vratio vozom za Beograd zbog obaveza na poslu.
Više fotografija sa putovanja možete pogledati na mojoj fb stranici @milan.ciklonaut
Cela ruta može se pogledati ovde.
PRVI DAN: Pošli smo avalskim drumom, preko Mladenovca i Smederevske Palanke ka Petrovcu na Mlavi. Ideja je bila da ne idemo preko Smedereva i Požarevca jer nam je veći deo puta odranije poznat. Izabrali smo realno težu i nešto dužu rutu, što nam je pružilo priliku da prođemo interesantna sela između Velike Plane i Petrovca. Najzanimljiviji je deo puta oko manastira Četereže, ali je diskutabilno dal je sve zajedno vredelo napora da se pređe nekoliko „oštrih“ brda i savlada znatan deo truckavog asfalta po tim selima. Na jednom od prevoja nakon manastira, kod partizanskog spomenika, napravili smo pauzu i ugledali kajsiju i divlju trešnju. Trešnja je bila sitnog ploda, ali preukusna, kakva se ne može naći u Beogradu na pijaci!
Nakon višestrukih gore-dole, fantastičnim spustom kroz selo Pankovo spustili smo se u Petrovac i veoma brzo stigli u Banju Ždrelo gde nas je čekao smeštaj Jenić, naše konačište za taj dan (trokrevetna soba sa kupatilom za 2.500din).
Panorama Pomoravlja
Manastir Četereže
Na divljoj trešnji
DRUGI DAN: Krenuli smo oko 8 putem ka Gornjačkoj klisuri koja je počinjala na svega 5km od našeg smeštaja. Lepotu prirode i okruženje na ulasku u klisuru kvare jedino karakondžule od smeštajnih objekata pored puta. Doživljaj jutarnjeg prolaza kroz klisuru je teško opisati, prosto čisto uživanje. Obišli smo „lekoviti izvor“ gde smo videli dva automobila puna kanti za vodu (uobičajena slika na tom mestu), a zatim i slikoviti manastir Gornjak uz samu Mlavu.
Uz više uspona, ali i lepog spusta, stigli smo do Krepoljina gde smo planirali doručak. Ja sam pitao u prvoj kafanici dal ima negde da se nešto doručkuje, a čovek mi kaže: Ima samo jedna pekara i nema ništa drugo... samo burek! Pa, to nam samo i treba. I zaista, pekara služi samo burek (nisam video ni hleb da prodaju), a pekara puna, svi stolovi na terasi zauzeti. Burek stara škola, vruć, tek ispečen za nas.
Nakon doručka mi smo se razdvojili. Ivan je krenuo ka Despotovcu, obišao je veoma zanimljivo Krupaljsko vrelo i manastir Manasiju, a Srđan i ja smo nastavili usponom ka Žagubici u kojoj smo odmah otišli na vrelo Mlave, upoznali „Dragomira, jedinog milionera u Žagubicu“ (to je natpis sa upečatljivog spomenika na groblju pokraj puta) i popili kafu u hotelu na samom izvorištu Mlave.
Nakon dobrog odmora, krenuli smo ka Borskom jezeru. Veoma brzo po izlasku iz Žagubice krenuo je „paklenih“ dvadesetak kilometara konstantnog uspona. Varijacija je bilo samo u nagibu, pa kad je nešto manji uspon ima se osećaj kao da je nizbrdo. Kad smo već pomislili da uzbrdici nema kraja, stigli smo na prvi prevoj gde smo u jednom dvorištu dobili vodu i napravili pauzu za ručak.
Kompezaciju za težak uspon, nakon nekoliko prevoja, dobili smo u fantastičnom spustu prema Borskom jezeru. Veoma dobar asfalt omogućio je da se sjurimo do jezera brzinama i preko 60 na sat, a onda da se presrećni „bućnemo“ u jezero na zasluženu relaksaciju. Pošto smo se odmorili, krenuli smo do Zaječara napravivši grešku skretanjem ka Boru, pa udarili „prečicom“ kroz Brestovac i Metovnicu. Prolaz kroz ta sela je vodio potpuno pustim i slikovitim krajolikom, bez saobraćaja, pravim biciklističkim. Pomislili smo da je to bio „srećan“ izbor, ali vrlo brzo smo naišli na stvarnost puteva istočne Srbije – katastrofalno stanje asfalta u dužini od 15km koji smo morali da izvezemo pre izlaska na magistralu Paraćin – Zaječar. Nekako smo to savladali i magistralom se spustili u Zaječar na konačište za taj dan.
Jutro u Banji Ždrelo
Manastir Gornjak
Na putu za Krepoljin
Burek u Krepoljinu
Na usponu
Panorama
TREĆI DAN: Nakon noćenja u Zaječaru kod prijateljicine mame, uputili smo se ka Negotinu lokalnim putem ka selu Rajac. Prvo smo imali malo duži uspon do vlaškog sela Halovo, gde smo napravili pauzu ispred seoske prodavnice, a zatim prelepim predelima nastavili dalje uživajući u divnom okruženju i putu skoro bez automobila. Međutim kada smo se spustili u dolinu Timoka, kroz sela Šipokovo i Crnomasnica do Rajca, naišli smo na jako loše stanje asfalta koje smo sa velikom mukom savladali na našim tankim drumaškim točkovima. Preumorni od puta i truckavog asfalta, nismo imali snage da u Rajcu obiđemo Rajačke pimnice, koje se nalaze na 1,5km jakog uspona od centra sela. Ja sam pokušao da izađem gore, ali sam odustao nakon 500m paklene strmine.
Posle sela Rajac, izašli smo na deo obnovljenog asfalta, malo popravili raspoloženje i brzo stigli u Negotin gde smo našli fin smeštaj kod Bojana Stanisavljevića (mob. 063 826 6685). To je smeštaj „specijalizovan“ za bicikliste, gde smo za po 1000 din dobili noćenje, doručak i druženje sa ljubaznim domaćinom uz hladno pivce. Inače, smeštaj omogućuje i kampovanje za 700 din sa doručkom.
Sa uspona ka selu Halovo
Ispred prodavnice u Halovu
Na putu ka selu Rajac
Jedno od retkih "živih domaćinstava"
Pogled na Timočku krajinu
Timok
ČETVRTI DAN: Ovaj dan je planiran za odmor u Kladovu. Uprkos jakom vetru, lagano smo prešli pedesetak kilometara između Negotina i Kladova, uz jednu lepu pauzu u restoranu Šaran na obali Dunava u Brzoj Palanci. Propustili smo da obiđemo manastir Vratna (kasno smo saznali za to), što je moglo da upotpuni naš dan za odmor.
Rivijera u Brzoj Palanci
Konjica odmara
PETI DAN: Konačno Đerdap! Iz Kladova smo krenuli već u 6 ujutru, prešli granicu i jurili da što pre savladamo petnaestak kilometara veoma opterećene magistrale do mesta Oršava. Vožnja ovom magistralom je uporediva sa vožnjom ibarskom, samo što je ovde u Rumuniji mnogo više velikih šlepera čiji prolaz ostavlja stravičan osećaj. Međutim, brzo smo savladali magistralu, razmenili 10 evra u Oštravi, prešli jedno brdo iznad mesta, pa nastavili uglavnom ravnim putem uz Dunav.
Pre samog Kazana (najuži i najdublji deo Dunava), vozili smo pored pomalo urbanizovanog dela obale, obišli uklesanu skulpturu u steni Dećebal i prošli pored manastira Mrakonija. Taj deo puta pored Kazana je jako slikovit i najzanimljiviji na rumunskoj strani, posebno što put ide uz sam Dunav otvarajući lep pogled na visoke stene koje se nalaze sa naše strane Dunava.
Nakon Kazana i kraćeg „odvajanja“ od Dunava, izašli smo na dvadesetak odličnog asfalta, deonice koja je skoro obnovljena, pa smo prosto uživali ne znajući da nas čeka „mali pakao“ oko sela Berzaska. Kažem „mali“, jer smo naišli na deo puta od oko 15km koji je delovao kao da je asfalt oguljen, a ustvari je to asfalt sa tankim slojem zalepljene rizle koja izaziva iritirajuće sitno truckanje bicikla. To je, uz malo jači vetar u lice, pokvarilo ukupan utisak tog dana.
Stigavši u selo Stara Moldava, spasli smo se tog neshvtljivog asfalta (još uvek ne mogu da razumem čemu služi sitna rizla po glatkom asfaltu koji inače nije oštećen, čak i nema zakrpa). U selu smo napravili pauzu i saznali da je Stara Moladava zapravo srpsko selo, kao i veći broj sela u okolini. Žena koja radi u prodavnici pored puta, kad je progovorila srpki, rekla nam je da su skoro svi u selu Srbi, a da njena majka čak nije ni znala rumunski.
Nakon izlaska iz sela, odvojili smo se od Dunava i krenuli uz klisuru jednog potoka na malo jači uspon u dužini od oko 6km. Umor od puta ublažavao je osetan pad temperature u šumovitom delu uspona. Kada smo prešli prevoj, sledio je sjajan spust koji je vodio ka dolini reke Nera, sve do pred samu granicu u mestu Kaluđerovo. Na granici smo saznali da je postojao i nešto duži zaobilazni put pored Dunava. Nakon carinske formalnosti, brzo smo stigli do Bele Crkve gde se održavao vašar Festival cveća i gde smo, kroz vašarsku gužvu, našli povoljan smeštaj u hostelu Baobab (prenoćište 600din).
HE Đerdap - granica između Srbije i Rumunije
Magistrala ka Oštravi
Pogled na Oštravu
Kamena skulptura Dećebal
Kazan
Naša strana Đerdapa
KRAJ PUTOVANjA: Narednog dana povratak za Beograd rešili smo da „skratimo“ vozom od stanice Uljma na pruzi Vršac – Beograd. Nismo videli poentu da se, prilično umorni od prethodnog dana, „mlatimo“ po vreloj vojvođanskoj ravnici do Beograda, pa smo prevezli samo 34km do Uljme uživajući u lepim jutarnjim ravničarskim predelima. Za po 400din voz nas je lagano vratio kući u Beograd.
Na putu ka Uljmi
Ide voz, ide voz...