Jump to content


Fotografije
- - - - -

Istočna Srbija,2014.

Đerdap Vratna Negotin Zaječar Rtanj Grza

  • Molimo uloguj se da bi odgovorio
8 odgovora na ovu temu

#1 leopoldbloom

leopoldbloom
  • Members
  • PipPipPipPip
  • 351 posts

Postavljeno 20 August 2014 - 09:41 AM

Više je nego primetno da je u Srbiji sve više ljudi koji ne samo koriste biciklu kao prevozno sredstvo od tačke A do tačke B,već se i upuštaju u smele i sulude avanture putovanja na biciklu,kako po lokalu,tako i po inostranstvu.Na nesreću,većina od ovih ljudi (ali i avantura) ostaju nam nedostupni,pošto mnogi od njih nisu zainteresovani da dele sa drugima svoja iskustva sa putovanja,ili ukoliko i jesu,to se završava sa facebookom i krugom prijatelja na pomenutom,što nama koji smo delom ove ciklozajednice ništa ne znači.A da se ima šta čuti i naučiti ima,i to baš mnogo.
I sam sam poslednjih nedelja razmišljao u sličnom pravcu:previše vremena se uloži u pisanje putopisa,a feedback je gotovo po pravilu slabašan;zbog čega bih se onda uopšte trudio da nekoga smaram opisom svojih tociljanja po drumovima srbijanskim?!Naročito,ukoliko to i nije neko egzotično putovanje do Nordkappa ili po Centralnoj Aziji.I šta je dan ili pet u odnosu na ljude koji putuju mesecima,čak i godinama po celom svetu?
I zaista,bio sam na ivici da napustim berzu (ne zbog njenog novog ruha) i da svoje cikloture zadržim samo za sebe i one koji me poznaju.A onda sam pomislio,pa možda cikloture i nemaju toliko veze sa egzotikom i ekskluzivom,te da je možda u nekom univerzumu od Himalaja,Anda ili Mongolije,važnije nečije malo,krajnje intimno iskustvo nekog svima poznatog pejzaža,viđenog iz potpuno drugačije (pomerene) perspektive;možda je iskrenost ono što se zapravo računa.
I tako vođen tom idejom,eto sedoh da napišem ovaj izveštaj o putovanju koje je trebalo da bude najbolje putovanje u mojem životu,ali iz nekih razloga to nije bilo.Sedam dana nakon okončanja istog,milsim da shvatam i zbog čega.

Prvi dan:Golubac, ulazak u NP Đerdap

Priznajem,posle nekoliko ovogodišnjih tura,osetio sam prilično zasićenje vis-a-vis biciklizma,i na ovaj put sam se krenuo samo zbog lepog vremena koje je usledilo nakon monsunskih kiša koje su nas zadesile u julu.Plan je bio da obiđem Đerdap,Vratnu,spustim se do Stare planine,te da potom vidim da li ću još južnije (ka Vlasini i Vranju) ili natrag,prema kući.Lepa tura,nema šta.Računao sam da bi deset dana bilo sasvim u redu za prvu varijantu,odnosno šest do sedam za drugu,kraću.
Od kuće sam pošao relativno kasno,oko dva posle podne,svestan da tog dana neću daleko da odmaknem.U Golubac sam stigao nešto posle šest,a pošto mi se nikako nije kampovalo u samom gradu (postoji kamp,inače),uputio sam se ka tvrđavi i ulasku u nacionalni park.Do Dobre sam imao dobrih 20+ kilometara,a sva usputna mesta kraj Dunava zauzeli su namrgođeni ribolovci,tako da je kampovanje bilo nemoguće.
Našao sam se u nezgodnoj situaciji,da li da se vratim u grad ili pojurim ka Dobri i vozim po mrklom mraku.Na kraju sam se odlučio za srednje rešenje (koje je po pravilu i najgluplje),i kamp sam podigao neposredno kraj tvrđave,tik pokraj magistrale,na zelenoj površini kraj beskrajnog Dunava.Pojeo sam svoju salamu za večeru i nadajući se dobrom noćnom odmoru,uskočio u šator.
A onda je krenulo. I to sa druge strane.Do vraga,kako sam to mogao uopšte i da predvidim?!Naši susedi Rumuni su krenuli sa slavljem i talambasanjem koje toliko podseća na ono naša da sam se naježio.Lik urla u mikrofon,žene podvriskuju,muškarci treskaju čašama i flašama...Sve se čuje,ne postoji zaštita,ma koliko se duboko zavukao u vreću za spavanje.Dunav je odlična rezonantna kutija,baš fino prenosi svaki zvuk sa druge strane,do te mere fino,da par puta izlazim iz šatora i psujem na glas,nadajući se da i oni tamo mene mogu da čuju.Naravno,ništa od toga.
Na kraju potpuno slomljen,počinjem da pevušim te njihove vrtoglave melodije od kojih su dve najupečatljivije(i najbizarnije):tema iz Policajca sa Beverli Hilsa,virtuozno odsvirana na harmonici,i rumunska verzija opštenarodnog hita, Lane moje,ovih dana i tako redom.
U zoru,negde oko pet izjutra,napokon je sve utihnulo.Računam,spavaću dva sata,pa pravac Milanovac.Međutim,ogromni kruzer kojim debeli Hansovi u lederhozima krstare Dunavom,prolazi kraj tvrđave.Motori urlaju,talasi zapljuskuju obalu.Mislim o svom pradedi koji je Drugi svetski rat proveo u nemačkom zarobljeništvu...
Izbečen i čupav,pakujem svoju opremu.Čak ni ne doručkujem.Samo nastojim da upamtim ime rumunskog grada sa druge strane.Onako,za svaki slučaj.

Drugi dan:NP Đerdap

Magla je i ne vidi se prst pred nosem.Okolo mene jure Rumuni koji se vraćaju u domaju iz svojih Italija,Austrija,Ciriha i Frankfurta na Majni.Voze sumanuto,barem dvostruko brže nego što o tome smeju i da sanjaju u EU.Naravno,kada imaju posla sa našim uniformisanim krofnožderima,koji su spremni za desetak evrića da svakome od njih udele po jednu indulgenciju.
Nosim sa sobom čak tri mobilna telefona,ali đavola,neprekidno mi stižu poruke kojim mi se želi vrlo topla dobrodošlica u Rumuniju.Ne mogu da zovem devojku,prijatelje,i da im javim da sam ipak nekako pregurao valpurgijsku noć.Prolazim kroz Dobru,lepo selo u kojem postoje i nekoliko hostela za smeštaj umornih cikloturista.Put nadalje je solidnog kvaliteta,ima malo goredoliranja,ali ništa strašno i dramatično.
Napokon,negde oko deset sati,podiže se magla,i iz svežeg,prohladnog jutra,nalik onim jesenjim,ulazim u hard core leto sa solidnih 30 na suncu.Sa svih strana su planine i prizor je zaista izuzetan,Đerdap je bez konkurencije naš najlepši nacionalni park,i ima toliko toga da pruži,kako cikloturistima,tako i zaljubljenicima u planinarenje,veslanje...
Zastajem često i pravim pauze samo da bih fotografisao Dunav i klisuru iz svih mogućih uglova.Planine sa rumunske strane izgledaju moćno i nedodirljivo.Samo od gledanja u te vrhove čovek se uželi ravnice i pitomog,monotonog varošanskog života.
Tuneli su neosvetljeni,a u jedan u njih ulećem sa naočarima za sunce.Kakva pizdarija!Iza mene nadire kamion,ispred auto.Ne smem da se pomerim.Čvrsto stežem upravljač i nastojim da ne ubodem neku udarnu rupu.Na kraju,ni živ ni mrtav,izlazim iz tunela,i trajno se odričem zadovoljstva nošenja naočara.Barem do narednog dana.
Do Lepenskog Vira stižem oko 11.Taman na vreme za kraće predavanje i dokumentarni filmčić o otkriću ovog neolitskog naselja.Muzej i sve oko njega je maksimalno sređeno i utegnuto.Sve izgleda onako kako treba,dakle,bez kreativnih improvizacija i nama uobičajenih glupiranja.Turista ima u svako doba dana,a ja se ovde susrećem i sa dvema mlađahnim Nemicama koje nameravaju da se biciklama spuste sve do Crnog mora.
Nakon fotkanja,upućujem se ka Milanovcu.Vrućina je neizdrživa,zbog čega pravim pauze od po pet-deset minuta,na svakih sat vremena.U gradu susrećem dvojicu stranaca koji idu za Istanbul,još neodlučni kojim putem tačno.Objašnjavam im svoj plan,i rastajemo se uz srdačan pozdrav.
Vozim najbrže što mogu,preračunavajući koliko još kilometara imam do Kladova.Plan je prenoćiti negde u gradu,i sutradan nastaviti ka Negotinu.Stižem do hidroelektrane i napokon se rešavam napornih Rumuna u svojim skupim i prebrzim mahinama,da bih u Karatašu pronašao mesto za kamp.Zapravo,to je zelena površina iza baraka,bez tuša ili wc-a,ali sa divnom klupicom i drvenim stočićem.Sasvim dovoljno.Večeram i podižem šator.Stižu i iste one Nemice koje sam već sreo u Lepenskom Viru.Pozdravljamo se i razmenjujemo utiske o proteklom danu.Kampovaćemo kraj mog šatora.Iscrpljen od vožnje i neprospavane noći odlazim na spavanje već u osam.Bilo je to najbolje spavanje u šatoru.Ikada!

Treći dan:Kada putuješ,shvati da ne možeš sve da obiđeš!!!

Ne pozdravivši se sa mojim susetkinjama,polazim ka Kladovu.Grad je lep i sređen,sa divnim parkom,marinom,crkvom u centru.Prolazim kroz grad i upućujem se ka ostacima rimskog mosta.Ono što me impresionira jeste činjenica da su ljudi još u to doba umeli da naprave most koji će premostiti Dunav.Istina od mosta nije mnogo ostalo,tek jedan pilar,ali ne može se biti gluv na inženjerski talenat ljudi od pre dve hiljade godina.
Vraćam se natrag u Kladovu,pa onda magistralom ka Negotinu.Saobraćaja gotovo da i nema,put je odličnog kvaliteta i može se opušteno pedalati.U Brzoj Palanci pravim pauzu,i u motelu Šaran naručujem teleću čorbicu koja me vraća iz mrtvih.Podne je i već je dobrano preko 30 stepeni.
Kod Slatine sa odvajam sa magistralnog puta prema Negotinu i upućujem se ka Vratni.Od mog najboljeg prijatelja Mioša čuo sam da to ne smem da propustim,pa reko da ga poslušam.
Prolazim kroz Slatinu,Urovicu,Vratnu.Sela su kičasto skućena,vidi se da ljudi ovde rade preko i da ne štede na svojim palatama i zamkovima u kojima jedanaest meseci u godini žive duhovi..Priroda je prelepa,i čovek ne može da se zasiti sveg tog zelenila.Ali je zato put očajan,a onda i prilično valovit,pa je nemoguće ići brže od pet do šest kilometara na sat.Ipak,nekako uspevam da stignem do manastira(za čiji obilazak nemam vremena),i brže-bolje idem da obiđem kanjon Vratne.Nakon napornog bicikliranja,hodanje uzbrdo svakako je jedan boljih načina da se potpuno iscrpiš,ali Miloš je rekao da obiđem Vratnu,i eto me...Obilazim samo prve dve prerasti,za treću nemam ni vremena ni volje(potrebno je oko dva sata pešačenja).Susrećem se sa nekim planinarima iz Bga koji tek kreću u svoj obilazak.Iznenađeni su što sam čak dovde stigao biciklom,priznajem i ja sam sličnog razmišljanja.
Pošto ne volim da se vraćam putem kojim sa došao,upućujem se ka Jabukovcu,odakle planiram preko Dupljana da stignem do Negotina.Taj put je bliži nego da idem na Štubik,kako mi na rumunsko-srpsko-vlaškom objašnjavaju meštani.I tako,krećem pravo u brdo kojim se penjem bez ikakve nade da ću videti vrh.Procenti su neverovatni,te ponekad slomljen usponom,moram da zastanem i proverim da li još uvek dišem.U daljini se nazire vrh Deli Jovana sa repetitorima.Nailazim i na prve kućice u kojima još uvek ima žitelja koji se ovde bave stočarstvom.Napokon,posle više od sata pentranja,uspevam da izađem na vrh i odatle sledi spust sve do Negotina.
U grad stižem malo pre sumraka.Lutam okolo tražeći hostel ili nešto tome slično kako bih se smestio.Na kraju dolazim do ogromnog hotela iz vremena Tita,partije i drugova,i tu uzimam sobu.Sa doručkom 1600 dinara.Preskupo za moj više nego skromni budžet,ali alternativa ovome je spavanje u parku ili nekom jarku.Barem mogu da se istuširam kao čovek,tešim sebe,shvatajući da se moj prvobitni plan pretvara u nemoguću misiju.Da nisu skrenu ka Vratni,verovatno bih već bio u Zaječaru,dakle dosta bliže Staroj Planini.No tako obično biva kada čovek ima svakakve ideje,i nije u stanju da odredi svoje prioritete.

Četvri dan: Zaječar i totalan gubitak fokusa

Končano shvatam zbog čega je za putovanje,naročito biciklima,poželjno ići u društvu.Da,ići sa nekim zahteva izvesno žrtvovanje i puno kompromisa,ali je to ipak mnogo bolje nego biti sam na svome.Pre ovog putovanja možda sam i drugačije mislio,ali nakon ovog iskustva,stvari stoje drugačije.
Krenuo sam prilično kasno iz hotela prilično bezvoljan i smoren.Već u devet sati je bilo vruće kao u rerni,a ja nisam imao pojma koliko daleko danas idem i gde bih da prenoćim.To je bio prvi loš znak.
Drugi loš znak su bila brda koja su usledila odmah po izlasku iz grada.Jedno,drugo,treće...Prosečni nagibi su varirali od 4% do 6%.Sad,protiv brda nemam ništa,štaviše obožavam da ih penjem,ali kada je čovek loše nasađen,onda je i prelazak preko ležećeg policajca ogroman napor.
Najgore od svega je što se fizički dobro osećam,lepo sam sam spavao,dobro klopao,pravilno se hidriram.Ali glava počinje da otkazuje poslušnost i ja polako počinjem da preispitujem smisao ovog putovanja.Vrlo je teško pronaći motiv u samome sebi kada si ovako sam i četiri dana odvojen od svih onih koje voliš i koji ti znače sve u životu.Šta ja ovde radim?Kod kuće me čeka devojka koju volim,posao koji me ispunjava?!
I tako,poput neke zarozane tetkice,totalno izgubljenog fokusa,stižem u Zaječar.Tek je dva posle podne i komotno bih mogao do Knjaževca,čak i još južnije,bliže Babinom Zubu.Ali to može onaj stari Nikola,ali ne i ovaj sentimentalni,preosetljivi šmokljan.
Umesto toga,pronalazim smeštaj u nekom hostelu i zakucavam se u krevet,bez želje da maknem malim prstom.Pravdam se vrućinom,brdima...Sve je to glupost.Vozio sam i po gorim uslovima i po većim brdima/planinama.Sve je u glavi,a moja je tog dana radila suprotno od mojih očekivanja.
Znao sam,ovo je kraj putovanja,i bio razočaran

Peti dan: Povratak kući

Sa gorkim ukusom u ustima zbog činjenica da sam samom sebi sabotirao putovanje,poranio sam i već oko sedam bio na bicikli.Nije bilo ni ljudske ni nebeske sile koja bi me toga dana sprečila da stignem kući.Znao sam da imam oko dvesta kilometara,znao sam da me čekaju brda,ali uopšte nisam mario za te činjenice.Pogledao sam na karti gde je Zaječar,a gde Mala Krsna i izgledalo je kao ozbiljna parče puta.
Gamzigrad me uopšte nije zanimao,iako je pre početka putovanja ovo bilo mesto koje sam zacrtao kao ono koje moram da obiđem.Rtanj,Soko Banja,skretanja sa glavnog puta,i produžetak putovanja - ne dolazi u obzir.Grza - još jedno skretanje,nisam zainteresovan!Danas,samo vožnja i to ona brzinska,super jaka.
Na izlasku iz Zaječara pridružuje mi se Miša.Stariji lik koji vozi drumaša i u odličnoj je formi.Odustaje od svog prvobitnog plana za vožnju tog dana i želi da mi pravi društvo.Ali ja sam na trekeru i to pretovarenom,pokušavam da ga odvratim.Nema veze,nikuda ne žurim.
I tako,dolazim do najboljeg dela ovog putovanja.Razgovaram sa Mišom o biciklizmu,životu,porodici,prijateljima...Dotičemo se svega što nas muči i tišti.Ponekad najiskrenije možeš da razgovaraš sa čovekom kojeg prvi put vidiš u svojem životu.
Čovek je sjajan i u njegovom društvu mije proletelo sat i po vožnje.Stižemo do prvog tunela i tu se rastajemo,on se vraća natrag,ja napred ka Paraćinu.Daje mi savete i tačno mi objašnjava gde su usponi,koliki su,na šta da obratim pažnju.Razmenjujemo telefone,ako on bude u mojem kraju,ili ja opet u njegovom.Osećam se ponovo sveže i dobro raspoložen.Usponi koji slede kod Boljevca i onaj ogromni od Krivog Vira,sa lakoćom prelazim,tu je i Čestobrodica.Ne samo da ću stići kući,već ću to učiniti za videla.
Paraćni,Ćuprija,Jagodina,sve to prelazim vozeći prosečno preko 22km/h.Znam,imao sam snage i za Staru,i za Vlasinu,ali jednostavno nije bilo volje.Ili nije bilo prijatelja sa kojima bih ovaj put podelio i učinio lakšim i lepšim.
U Velikoj Plani mi se pridružuju drugi biciklista,Goša.Priča mi o njihovom biciklističkom društvu i vožnjama koje su organizovali.Razmenjujemo mišljenja i delimo jedan drugome savete.Kada čovek sluša,može od svojih sagovornika mnogo toga da nauči i kasnije primeni,ne samo u vožnji,već što je mnogo važnije, i u svakodnevnom životu.Goša me prati do Krnjeva i kako sumrak postaje sve gušći,prinuđen je da se vrati natrag,u Planu.Preostaje mi da ostatak puta prevezem u tišini,fokusiran na čisto okretanja pedala.Nije problem.Stižem kući pre devet,taman na večeru.

Ruta:http://ridewithgps.com/trips/3200134

Slike uskoro
  • 4

#2 vladetaub

vladetaub
  • Members
  • PipPipPipPipPip
  • 465 posts
  • LocationUb

Postavljeno 20 August 2014 - 12:36 PM

Šta da ti kažem kad sve znaš?

I zašto nema sličnih putopisa...i da je sve u glavi....motivu...

Lepo je čitati putopise,deluje tako romantično a samo oni koji su putovali znaju da ima puno "prizemnih",trivijalnih problema koji zagorčavaju doživljaj. Ali kada ih upitate da li bi ponovo putovali svi će reći "da" i stvarno, iskoristiće prvu priliku za putovanje.

Jednostavno,poklopile su ti se neke loše stvari i ubeđen sam da će ti sledeće putovanje drugačije izgledati. Ako ti više odgovara da putuješ u društvu mislim da nije neki problem,imaš last minute,jedino da uklopiš vreme.

Sviđa mi se ovaj putopis,da vidim još fotografije.

Pozdrav do sledećeg,sigurno će ga biti!

P.S. Ja bih bio zadovoljan i sa jednim lošim putovanjem samo kada bih imao vremena za to.


  • 0

#3 leopoldbloom

leopoldbloom
  • Members
  • PipPipPipPip
  • 351 posts

Postavljeno 20 August 2014 - 03:04 PM

 

Šta da ti kažem kad sve znaš?

I zašto nema sličnih putopisa...i da je sve u glavi....motivu...

Lepo je čitati putopise,deluje tako romantično a samo oni koji su putovali znaju da ima puno "prizemnih",trivijalnih problema koji zagorčavaju doživljaj. Ali kada ih upitate da li bi ponovo putovali svi će reći "da" i stvarno, iskoristiće prvu priliku za putovanje.

Jednostavno,poklopile su ti se neke loše stvari i ubeđen sam da će ti sledeće putovanje drugačije izgledati. Ako ti više odgovara da putuješ u društvu mislim da nije neki problem,imaš last minute,jedino da uklopiš vreme.

Sviđa mi se ovaj putopis,da vidim još fotografije.

Pozdrav do sledećeg,sigurno će ga biti!

P.S. Ja bih bio zadovoljan i sa jednim lošim putovanjem samo kada bih imao vremena za to.

 

 

U pravu si za sve.Mislim da je ogromna šteta što više ljudi nije uključeno ovde i što ne dele svoja iskustva sa nama.Imali bi se toliko toga i čuti i videti i naučiti.Sećam se samo sa kojom strašću sa čitao Jonetove otkačene priče sa njegovih putovanja i koliko mi je to pomoglo na mojim turama.Ali šta se tu može,to je njihova odluka i kao što napisah na početku,imam razumevnja za istu,štaviše i sam se kolebao da se priklonim toj,mora se naglasiti,VEĆINI u našoj ciklo zajednici.

Kada je reč o mojem putovanju,pogrešno je bilo što sam imao prevelika očekivanja.Ne može se sve videti ni obići,osim ako nemaš mesec dana na raspolaganju,što bi značilo i pozamašnu finansijsku potporu.Pokraj toga,već sam imao dve solidne ture i nekako sam se na njima poprilično ispraznio.Imao sam i dve sa jednim noćenjem,o kojima ću koju reč u nekoj drugoj temi,tako da je naprosto sve to bilo previše za jedno leto.Moje iskustvo kaže,jedno putovanje godišnje,pametno isplanirano i sa dovoljno dana/para na raspolaganju.Ostalo za neke sitnije vožnje,i to je dovoljno za jednu sezonu.Makar meni.

Za narednu sezonu,pokušaću da se uklopim ili sa prijateljima ili sa nekim odavde.Planiram vožnju po Evropi,e sada da li će to biti do Praga,Berlina ili možda po Alpima,videću.Zavisi od više faktora.

 

Fotografije ovde:https://plus.google....589660286035041


  • 1

#4 vladags

vladags
  • Members
  • PipPipPipPip
  • 351 posts

Postavljeno 20 August 2014 - 03:46 PM

Od svega što se može pročitati, najlepše je čitati putopise i iskustva sa putovanja.

Što se mene tiče svaka takva reportaža je pročitana i iskustva uglavnom zapamćena... 

 

Samo napred i sa vožnjom i pisanjem... 


  • 0

#5 chamade

chamade
  • Members
  • PipPipPipPipPipPipPipPipPipPip
  • 4412 posts
  • LocationBeograd

Postavljeno 20 August 2014 - 05:18 PM

 

Kada je reč o mojem putovanju,pogrešno je bilo što sam imao prevelika očekivanja.Ne može se sve videti ni obići,osim ako nemaš mesec dana na raspolaganju,što bi značilo i pozamašnu finansijsku potporu.Pokraj toga,već sam imao dve solidne ture i nekako sam se na njima poprilično ispraznio tako da je naprosto sve to bilo previše za jedno leto.Moje iskustvo kaže,jedno putovanje godišnje,pametno isplanirano i sa dovoljno dana/para na raspolaganju.Ostalo za neke sitnije vožnje,i to je dovoljno za jednu sezonu.Makar meni.

Za narednu sezonu,pokušaću da se uklopim ili sa prijateljima ili sa nekim odavde.Planiram vožnju po Evropi,e sada da li će to biti do Praga,Berlina ili možda po Alpima,videću.Zavisi od više faktora.

 

 

 

Komšija..ja i ti smo u komšiluku a istu muku mučimo..tražimo društvo za turu. Što se tiče ture po Evropi..za Alpe sam zainteresovan..eto,možda se desi da vozimo u duetu.

 

A po pitanju putovanja..i meni je nekako logično da je bolje ostvariti u sezoni jednu turu..jednu ali vrednu. Pametno isplaniranu,potkovanu sa dovoljno i dana i para.

Što se tiče moje sezone..vremena je bilo malo a želja mnogo. Izvezao sam jednu fantastičnu turu kroz Jugoistočnu Srbiju (biće tekst o ovoj turi - eto,biće nešto i od mene za čitanje i gledanje) i još jednu turu kroz Transilvaniju koju sam nažalost prekinuo zbog ovoga  http://www.2bike.rs/...vreba-i-potaje/

 

Eto,i kod mene je bilo slično kao i kod  leopoldbloom-a..možda sam imao prevelika očekivanja,mada..nisam se forsirao. Vremena za pripremu u svakom slučaju nije bilo..sve je bilo zbrda-zdola,na brzinu,možda malo prehlada,možda ovo,možda ono i desi se belaj. No,ipak se dobro završilo..sad se čaka sledeća sezona koju ću pažljivo planirati.


  • 0
…oʞɐdoɐu ǝuǝɹʞ ǝu oʇsǝu ʞop oɹqop ǝɾ ǝʌs
https://picasaweb.go...208760685671353

#6 leopoldbloom

leopoldbloom
  • Members
  • PipPipPipPip
  • 351 posts

Postavljeno 20 August 2014 - 06:29 PM

Hehe Igore,nismo se zvanično upoznali,ali pratim tvoja putovanja,a upoznat sam i sa nevoljom koja te je ove godine snašla.Znam kako ti je,nisam imao tu boljku,ali mene je pre tri godine,u jeku priprema za maraton strefio perikarditis ili po srpski,upala srčane maramice,i da ti kažem pošteno srećno sam se izvukao.Tih dana sam trčao i po trideset-tridest i pet kilometara dnevno,dok se jedne večeri nisam srušio i završio u urgentnom.Lekari nikada nisu utvrdili uzrok perikarditisa(nije ni koksaki ni citomegalovirus).Oporavak je bio brz,ali mi je čitava godina propala kada je reč o trčanju.Onda sam se nekako spontano vratio na bicikl,i evo me sada već u svetu cikloturizma.Oprezan sam,a to i tebi savetujem,pošto se kao i tvoja,i ova moja bolest može povratiti,iznenada i bez simptoma.

Što se tiče traženja društva za vožnju,to je kod nas uvek problem.Čovek se nećka,te ovo mu nije po volji,te onoga muči,i na kraju se spakujem i sam krenem na putovanje.Ima to svojih prednosti,ali i mana.Utisak je,nakon mojeg poslednje putovanja,i uopšte čitava sezone koju sam odvozao solo,više mana nego prednosti.No,možda i grešim.

Jedna tura godišnje je nekako prava merka.Ja sam ovu turu planirao prethodne dve godine,sve do u detalja razradio,ali jednostavno nije bilo one gladi koju sam imao za Divčibare i Kopaonik, naročito za Kopaonik.Nije bile onih leptirića stomaku,treme pred polazak,razmišljanja o tome koju opremu da ponesem...Jednostavno,osvanuo je sunčan dan,video sam da će i narednih deset biti slični,i krenuo sam na put.Greška!

Ipak,ne kajem se zbog putovanja,bilo je puno lepih trenutaka,čak i oni ružni,vremenom će postati makar smešni i lepi za prepričavanje u društvu prijatelja.Video sam Đerdap iz jednog sasvim drugačijeg ugla,osetio miris Dunava,kupao se u Vratni,razgovarao na rumunsko-srpsko-vlaškom jeziku,i iznad svega pričao sa nekim finim ljudima sa kojima delim istu strast i koji imaju slične pogled na svet u kojem živimo.Da sam sedeo kod kuće,ništa od toga ne bih video ili doživeo.

Kada je reč o narednoj sezoni,sledi sređivanje bajka,kupovanje nekih sitnica i pažljivo planiranje.Alpi su mi prvi izbor,ali znam da su skupi u PM,čak i sa opcijom šatorovanja.Išao bih od Ženeve(do tamo busom,vozi Lasta),a onda preko Alpa do Nice.Prošao bih sve one čuvene planinske prevoje,od Galibijea i Alp d Hueza,do Izerana i Boneta;spustio bih se i do Ventua,kada je bal nek je maskenbal.Od Nice,ukoliko preživim sve to,vozio bih do Đenove,možda još malo dalje,i vratio se busom u Srbiju.Dakle,skupa tura,

Realnije je da se uputim ka severu.Dakle,Budimpešta,Bratislava,Beč,Prag,Drezden,Berlin.Vratio bih se ili vozom iz Praga(mogu bajsevi) ili busom.Ovo je mnogo jeftinije i prizemnije.

Eto,odužih ja malo sa ovim pisanjem,a i totalno je off


  • 1

#7 caneee

caneee
  • Members
  • PipPipPipPipPipPipPipPipPipPip
  • 1883 posts
  • LocationBeograd

Postavljeno 20 August 2014 - 07:15 PM

Nije nije lako o vožnji da se piše

kad se i od bajka često teško diše.

Vremena je malo, živaca još manje,

pa je pisanje o tome na pameti zadnje.

 

Ne shvataju ljudi, nije bitna egzotika,

čak su lepši krajevi gde koristi se motika.

Od Šumadije nam divne i Vojvodine ravne,

do gradova sjajnih, do prošlosti davne.

 

Ko objavio nije, ni reči neke sitne,

ne zna da reakcije su autoru bitne.

Da li vam se sviđa, cenite li trud,

da l' je dobra ruta il' mislite da sam lud?

 

Najvažnije od svega, priča ima raznih,

doživaljaja ličnih, emocija strasnih.

Svako nešto vidi, nema tu taštine,

i svako prenese deo naše baštine.

 

Da li je Đerdap, Valjevo il' Kladovo,

da li si pevao, slikao il' plandov'o;

ništa nije važno, sve vrednost ima,

samo mora vozač pisanjem da se cima.

 

Različit bude stil, nije pisac isti,

neko piše o pivu, neko o lepoj bisti.

Al' putopisi razni i insipirišu ljude,

da putuju, da vide, da malo mrdnu dupe.

 

Neki i gnjave, pišu romane, rime,

a neki svoje vožnje čak i kamerom snime! (e, ti su stvarno...)

Važno je da samo svak' radi kako voli

i da.. ma nema veze.

 

Živeli putopisi.

Btw, odlične slike. Ja sam vozio iznad Golupca (baš je bila tura organizovana ovde na forumu) i bilo je fantastično, mislim da je film #97-100.

Šteta što ti je nestalo volje, ali dešava se, šta da radiš. U svakom slučaju, nadam se da će biti putopisa i sa drugih vožnji. Ne mora ni višednevna.

 

P.S. Nažalost, pesmica je sklopljena po sećanju i nedostaje barem jedna strofa, jer je sve nestalo kada sam slučajno pritisnuo alt-back, pa morao ponovo. Auto save nigde.


  • 1

#8 leopoldbloom

leopoldbloom
  • Members
  • PipPipPipPip
  • 351 posts

Postavljeno 20 August 2014 - 07:58 PM

Haha,pesmica je odlična.Vuče malo na Remboa  n2:Heristical

Sećam se te vožnje,ali tvoj film još nisam pogledao,što ću ispraviti ASAP.

Da volje je nestalo,a snage je bilo u izobilju,no šta da se radi,mozak je naše najjače oružje,ali neretko i najteži protivnik.

Što se tiče putopisa,biće još dva,ranija iz jula meseca,sa vožnji koje su prethodile ovoj turi( i u mnogome kumovale izvesnoj prezasićenosti).Radi se o dvodnevnim turama na kojima sam svašta doživeo i preživeo.

Potrudiću se da to postavim do kraja meseca.


  • 0

#9 Simeun

Simeun
  • Members
  • PipPipPipPip
  • 197 posts

Postavljeno 03 September 2014 - 09:33 PM

Поздрав и од мене.
Увод је одличан, добро си то појаснио, делимо мишљење. 
Свака част на идеји, реализацији једног дела, искрености и отворености да то поделиш са пасивним посматрачима.
Надам се да нећеш више имати сличних проблема.
Чекамо те најављене путописе.

  • 0





Also tagged with one or more of these keywords: Đerdap, Vratna, Negotin, Zaječar, Rtanj, Grza

0 članova čita ovu temu

0 članova, 0 gosta, 0 anonimnih korisnika