Jump to content


Fotografije
- - - - -

Biciklom oko sveta -- www.snezanaradojicic.com


  • Molimo uloguj se da bi odgovorio
805 odgovora na ovu temu

#761 pauza

pauza
  • Members
  • PipPipPipPipPip
  • 646 posts
  • LocationBeograd

Postavljeno 30 October 2013 - 11:35 AM

Znači ...pauza! Eto prilike da se opravda nick. Mislim da sam pitao jednom prilikom šta znači ali sam zaboravio odgovor.
Sve najbolje... zaslužila si odmor.
Sve u svemu...ćeraće se još !?!



Naravno da će se još ćerati! :D

A nik 'pauza' je nastao kad sam počela da organizovano vozim bajs, tamo neke 2006, sa Ciklosvecima Spasom, Stanketom i raznim drugima. Uvek sam pre svih tražila pauzu i onda, kada sam se registrovala na CB, to mi je bila prva asocijacija - stano malo, ukoči, da napravimo jednu pauzu :D
  • 0

#762 Ciklo

Ciklo
  • Administrators
  • 3830 posts
  • Location-= BGD =-
  • Bajk:Pinarello/Trek

Postavljeno 10 November 2013 - 02:20 PM

Snežana srećan rođendan! Živeli n:anim_32
  • 0

#763 Boycie

Boycie
  • Members
  • PipPipPipPipPip
  • 404 posts
  • LocationZnači Zemun

Postavljeno 10 November 2013 - 08:25 PM

Srećan roćke Snežo,neka ti sve od pera ide ;o)
  • 0

2010:5050 km 2012:4003 km 2014:1671 km 2016:3492 km 2018:0896 km 2020:0000 km  
2011:6755 km 2013:1851 km 2015:2294 km 2017:2110 km 2019:0495 km 2021:0000 km


#764 pufta

pufta
  • Members
  • PipPip
  • 35 posts

Postavljeno 10 November 2013 - 08:26 PM

n:anim_32 heepi brdej i od mene n:anim_32
i hvala za svako slovo
  • 0

#765 pauza

pauza
  • Members
  • PipPipPipPipPip
  • 646 posts
  • LocationBeograd

Postavljeno 11 November 2013 - 05:00 AM

Snežana srećan rođendan! Živeli n:anim_32


Hvala, Ciklo! :) Živeli! n:anim_32

Srećan roćke Snežo,neka ti sve od pera ide ;o)


Hvala, Boycie! Lepa želja, iz tvojih usta do moje tastature :) n:fighting0085

n:anim_32 heepi brdej i od mene n:anim_32
i hvala za svako slovo


Hvala ti, pufta. You're welcome :wink:
  • 0

#766 vladetaub

vladetaub
  • Members
  • PipPipPipPipPip
  • 465 posts
  • LocationUb

Postavljeno 11 November 2013 - 11:24 AM

Srećan rođendan...sve najbolje!!!
P.s. Sa malim zakašnjenjem uz Veliko izvinjenje.
Eto, prođe dve godine kako si na gvozdenom konjiću projahala ovuda?!
  • 0

#767 pauza

pauza
  • Members
  • PipPipPipPipPip
  • 646 posts
  • LocationBeograd

Postavljeno 15 November 2013 - 06:58 AM

Srećan rođendan...sve najbolje!!!
P.s. Sa malim zakašnjenjem uz Veliko izvinjenje.
Eto, prođe dve godine kako si na gvozdenom konjiću projahala ovuda?!


Hvala, Vladeta! Da, pune dve godine :)
  • 0

#768 pauza

pauza
  • Members
  • PipPipPipPipPip
  • 646 posts
  • LocationBeograd

Postavljeno 15 November 2013 - 07:00 AM

Priča o Suhani

Suhana Gautam je ćerka vlasnika hostela u kojem sam odsela. Njeno ime znači „dobro obučena“, a prezime Gautam kazuje da pripada kastinskom redu iz kojeg je potekao i Sidarta (kasnije Buda). To je visoka kasta i Suhana u levoj nozdrvi ima mali pirsing što je obeležje njene kaste. Nošenje ovog obeležja danas nije obavezno, ali više od polovine žena u Nepalu, hindu porekla, ima malu minđušu u levoj nozdrvi. Starije hinduskinje mahom nose alkice ili minđuše u obliku tačke sa nekim priveskom, a nekad imaju alkicu kroz obe nozdrve, dok mađe žene i za njima devojke gotovo uvek imaju minijaturne zlatne tačkice. Pirsing dobijaju kao sasvim male devojčice, a kasnije same odluče hoće li ga zadržati. Za dečake ne postoji odgovarajuće obeležje. Jedan broj njih ima zlatnu malu alkicu u levom uvetu i to mnogo više dok su dečaci, dok u kasnijem dobu uglavnom nemaju nikakav vidljiv znak kastinskog pripadanja.

Suhana ima sedamnaest godina i pohađa srednju školu u Pokhari. Školovanje u Nepalu traje kao i u Srbiji – osam plus četiri godine. Po zvaršetku škole, Suhana bi želela da upiše neki fakultet. Sanja i o tome da živi u Americi, ali...

Već prvog dana po mom useljenju u hostel, Suhana mi je došla u posetu, na krovnu terasu gde sedim preko dana i pišem. Pitala me je da li mi smeta ako sedne za sto da pričamo. Za Nepalce je takvo ponašanje veoma retko, jer u Aziji ne poznaju zapadnjački bonton i učtivosti tog tipa su im sasvim strane. U ovom delu sveta normalno je da će belca upadljivo zagledati, da će bez pitanja pipati njegove stvari, zavirivati mu u kompjuter, u torbu pa i u novčanik. No, Suhanin otac već godinama drži hostel i uticaj zapadnih turista je očigledan.

Malo me je ispitivala o tome odakle sam, šta pišem, gde i zašto idem, ali je razgovor brzo pošao u smeru koji je mene zanimao – život mladih u Nepalu.

Prvo što saznajem je da bez obzira na kastu iz koje dolazi i na imovinsko stanje svojih roditelja, devojka na Nepalu ima zapravo samo jednu pravu 'obavezu' u životu – da se uda do svoje dvadeset druge godine. U siromašnim seoskim sredinama, a sela su najdominantniji tip naselja na Nepalu (sigurno preko 90%), još uvek postoji običaj ugovorenih venčanja. Ugovaraju se između roditelja mladenaca, dok su ovi još uvek mala deca. Nekada, mada je to sve ređe, decu zaista i venčavaju u tom dobu, no mnogo češće se čeka dok ne odrastu. Ne postoji mogućnost da neko od mladenaca raskine veridbu.
U gradovima i modernijim porodicama, devojke i mladići imaju mogućnost izbora. Ako im se dopada neko i ako je dopadanje uzajamno, o tome obaveste svoje roditelje i ovi onda preuzimaju stvar u svoje ruke. Ranije su postojale prepreke u vezi sa pripadnošću različitim kastama, ali danas su one gotovo izbrisane.

Suhana mnogo puta ponavlja reč 'moderno' dok mi priča o 'slobodi izbora' osobe s kojom ćeš ući u brak. Pitam je da li postoji nešto kao zapadnjačko zabavljanje, period u kome parovi provode određeno vreme zajedno pre nego što se i odluče da se uzmu. Suhana gotovo uplašeno vrti odrečno glavom. „Ne!-ne!-ne!“, ponavlja brzo. Da je hrišćanka, sada bi se verovatno prekstila tri puta i za svaki slučaj, sujeverno pljucnula na pod u stilu „sačuvaj me Bože“. Pitam je da li postoji bilo kakav kontakt između devojaka i mladića, recimo, u školi, i saznajem da su odeljenja mešovita, ali da dečaci i devojčice sede u odvojenim redovima klupa.
„Dobro, ali šta se dešava kad ti se neki dečak sviđa?“, pitam je.
„Ako se i ja njemu sviđam, onda može da obavesti svoje roditelje i oni će da ugovore venčanje“, odgovara mi.
Između suprotnih polova ne bi smelo ništa da se desi pre braka. Nepalskim zakonom je zabranjeno čak i strancima da parovi spavaju u istoj sobi ako nisu venčani. „Policija bi sad mogla“, priča mi Suhana, „da dođe i proveri sve naše goste. Ako su u sobi mladić i devojka a nisu u braku, trebalo bi da ih uhapsi a moj tata bi platio veliku kaznu. Na sreću, policija to ne radi jer svi znaju da je u stranim državama to dozvoljeno.“

Pa kako se onda mladi u Nepalu zabavljaju pre nego što se udaju ili ožene?
Devojke uglavnom sede kod kuće a priliku da učestvuju u socijalnom životu imaju samo posredno – kada u kućnu posetu njihovim roditeljima ili braći dođu gosti. To se najčešće dešava za vreme praznika i skoro uvek posete prave muški ;lanovi porodica, bez žena ili ćerki. Tokom festivala Tihar i pre neki dan, kada je bio poslednji praznik u ovoj godini, imala sam prilike da vidim kako to izgleda.

Muškarci u Nepalu masovno su ludi za kartanjem u novac. Kada dođu nekome u posetu, posedaju na pod, na prostrt ćilim, i počinju da se kartaju. Domaćica iznosi posluženje i piće, i prazni piksle. Muškarci sede do zore, kartaju se i pričaju. Uvek, u svakom okupljanju, ostaje se do zore. Suhanin otac, Sem, rekao mi je da to nije pravilo, da ne mora da se sedi toliko, ali da svi uvek sede do čest-sedam ujutru. Po nepalskom zakonu kartanje je zabranjeno, ali milicija o praznicima ne ulazi u privatne kuće jer zna šta bi tamo zatekla.

U prvom hostelu u kojem sam odsela u Pokhari, na vrlo neprijatan način otkrila sam kako se mladići provode. Pošto je u Nepalu zabranjeno puštanje glasne muzike i ulične proslave posle devet uveče, mladići se okupe i iznajme jeftinu sobu u nekom hostelu. Kupe alkohol – obično je u pitanju nepalska rakija koja ima preko četrdeset procenata alkohola – i hašiš ili marihuanu i zatvore se u sobu. Tamo piju, drogiraju se i, naravno, sve vreme kartaju. Veoma su bučni jer puštaju glasnu muziku i horski pevaju. Nepalska muzika je slična indijskoj, sa preovlađujućim zurlama, i uhu zapadnjaka veoma je teško da je dugo sluša. Problem je i taj što Nepalci obožavaju da vrte istu stvar do iznemoglosti. Tokom Tihara, dva puna dana bila sam prisiljena da slušam jednu te istu stvar koju su pevali ispred kuće nasuprot mog hostela. Pretpostavljam da je bila u pitanju neka obredna pesma, jer je započinje najpre jedan muški glas, kome onda horski odgovaraju svi, prateći to pljeskanjem dlanova i povicima na završetku svake strofe. I tako bukvalno preko celog dana. A onda uveče, iz partera hostela, pesma i buka od gostiju koji su im došli u posetu. Mozak mi je provrištao dok se svi festivali i praznici nisu završili.
Suhani su moje žalbe na buku smešne. Čini se da i ne shvata šta tu može da mi smeta. Jer, Nepalci su veoma bučan narod, i to je bilo jedno od mojih najvećih iznenađenja po dolasku u ovu zemlju. Valjda zbog budizma i meditacije, očekivala sam da su tihi i okrenuti duhovnosti, što se ispostavilo kao potpuno pogrešno.

Pitam moju sagovornicu da li se i devojke zabavljaju na neki način, da li posećuje svoje drugarice ili izlaze negde u grad zajedno?
„Neee!“, odgovara mi.
Sa drugaricama se viđa u školi a od kuće se dopisuju SMS-om ili preko Fejsbuka. Devojke uglavnom nikuda ne odlaze, osim do prodavnice. I sve svoje planove za budućnost vezuju za svoje potencijalne muževe. Zato Suhana ne veruje da će ikada zaista i otiići u Ameriku. Jer, i njen muž mora to da želi. Potom, treba da imaju nekoliko hiljada evra da bi dobili nepalski pasoš i američku vizu. Iako se njen otac smatra imućnijim i pretopostavka je da će i Suhana naći muža iz dobrostojeće porodice, to je još uvek veoma velik novac za nepalske uslove, poput deset puta veće sume za nas.

Tako Suhani ostaje samo da mašta - o odlasku u Ameriku, o fakultetu, o udaji, o nekom momku u kog se možda već sad zagledala. Vidim je svakog dana negde oko dva, nakon ručka i kad se otac i majka zabave o svojim poslovima, na drugom kraju 'moje' velike terase. Dođe tiho, sedne na ogradu i zagleda se prema brdima iznad Pokhare. Nekad priča mobilnim s nekim ili kuca poruke. Ostane tako deset-petnaest minuta i onda žurno ode dole, nazad u bučnu svakodnevicu Nepala.

Attached Thumbnails

  • IMG_0195mala.JPG

  • 0

#769 pauza

pauza
  • Members
  • PipPipPipPipPip
  • 646 posts
  • LocationBeograd

Postavljeno 10 December 2013 - 10:49 PM

U susret svitanju


8-9. decembar 2013.

Za razliku od Evrope, Azija živi napolju. Od trenutka kako otvori oči pa do polaska na počinak, i mlado i staro nalazi se na ulicama. Napolju se radi, druži, uči, obeduje, drema. Zapadnjaka može da nervira nedostatak bilo kakve privatnosti, jer i njegova je ugrožena radoznalošću ljudi koji bi sve da vide, taknu, omirišu. Ali ako želi da sazna nešto o ovdašnjem životu, dovoljno je samo da izađe i sakupi gotove priče.
Toga ponovo postajem svesna kada nakon mesec i po dana napravim pauzu od pisanja i krenem na kratku turu do obližnjeg vidikovca. Vrh na koji sam se uputila zove se Sarangkot i izdiže se na približno hiljadu i šesto metara visine. Odande se pruža pogled na Peva jezero na južnoj strani, a na severu na Anapurna masiv. Vodiči kažu da se na potonju mora otići radi posmatranja spektakularnog izlaska sunca, tvrdeći da je taj doživljaj gotovo jednak religijskom iskustvu. Otuda svakoga dana pre svitanja horde turista hrle gore, kako bi uhvatili taj trenutak. Vidikovac koji je smešten na samom vrhu Sarangkota obezbeđuje vojska, ali uz malu novčanu nadoknadu, na njega se može izaći.
Ponela sam moj šator i bisage sa neophodnom opremom u nameri da kampujem na severnoj strani i ujutru dočekam sunce. Od mog hostela do gore ima svega petnaest kilometara, ali tokom njih sakupljam pregršt slika iz nepalskog života. Neke samo u prolazu primetim i u sebi se osmehnem zbog njih, dok druge poželim da ovekovečim na fotografijama. Nekad u tome uspem a nekada i ne pokušavam jer bih skrenula pažnju na sebe i dešavanje bi se na trenutak prekinulo, spontanost bi bila narušena i na fotografiji bi ostala samo poza. Zato radije biram da takve isečke propustim na slikama, beležeći ih samo rečima.

Još pre nego što se odvojim sa glavnog puta da bih skrenula na sporedni koji vodi uzbrdo, pažnju mi privuče improvizovani sto za stoni tenis. Otkako sam u Nepalu, više puta sam se osvedočila da ovdašnja deca većinom nemaju nikakve igračke, dok mnoga i ne znaju da one postoje. Tako često vidim kako se igraju čime stignu: grumenjem blata kao zamenom za plastelin i lego kocke, starim odbačenim gumama koje se pretvaraju u bicikle, trotinete i motore, običnim granama koje mogu da budu bilo šta – od biča preko konja do štapa za pecanje. Teniski sto koji sam sad primetila je zapravo nezavršena gređevina, čija mi namena ostaje zagonetka. Počiva na šest snažnih betonskih stubova, a preko njih je položena betonska ploča idealnih dimenzija za stoni tenis. Mrežicu zamenjuju polomljene cigle poređane preko sredine stola, a reketi su izrezani od šper ploče. Dva igrača, dva drugara kao sudije i publika – i eto zabave za nepalske dečake.

Možda kilometar-dva kasnije, nakon skretanja na sporedni put, u susret mi naiđe pogrebna povorka. Na čelu su četvorica muškaraca koji na nosilima nose pokojnika u narandžastoj odeći, posutog crvenim laticama što lete usput. Moj fotoaparat je u torbi na volanu i trebalo bi mi vremena da ga izvadim i uključim. Možda bih i stigla da sam pokušala. Ali nisam. Učinilo mi se da bi to bilo nepoštovanje mrtvih, a bilo je prekasno da pitam za dozvolu pošto su nosila već prolazila pored mene. Zato sam samo stala propuštajući ih, a onda sam ipak izvadila kameru i uslikala ljude u povorci. Svakome je u ruci nosio poveću debelu granu ili čak omanji balvan, koji će položiti na lomaču gde će pokojnik biti spaljen. Pomislila sam kako bi tako istrgnuta iz konteksta, bez pratećeg objašnjenja, ta slika mogla da ilustruje neku azijsku seljačku bunu.

Nedugo potom, na jednom oštrom zavoju, u dvorištu sasvim skromne kuće uz sam put, primetim dečaka od možda dvanaest-trinaest godina. U ruci drži kanap i sav je usredsređen na nešto što povlači na njemu. Pošto vozim veoma sporo uz strminu, zagledam kroz ogradu. Oko omanjeg pravougaonog komada drveta vezao je kanap, odozgo je stavio drugi, manji komad drveta, i pomoću uzice vuče ih oba trudeći se da mu onaj gornji ne padne. Na trenutak se premišljam da li da stanem i napravim fotografiju, ali dečak je toliko koncentrisan na igru svojim zamišljenim električnim vozićem ili kakvim vozilom na daljinsko upravljanje, da bi bilo sebično prekinuti ga u njoj.

Produžim dalje uzbrdo. Krenula sam kasno i već je podne pa je prilično ugrejalo. U decembru se temperature penju i do dvadeset pet stepeni dok su noći prohladne. Nepalci preko dana izlaze ispred kuća, sednu na ponjave, klupe ili hoklice od pletenog pruća i greju se na suncu. Sede tako od svitanja do sumraka. Poneko, od duga vremena, i zaspi omamljen toplinom. Kada opazim jednu takvu siku, sa ženom koja se pružila ispred svoje male radnje i drema, uspevam da je zabeležim a da ostanem neprimećena.

Nekoliko kuća iznad, vidim tri žene kako sede na tlu i greju se, dok u hladovini starica od preko osamdeset godina tka na improvizovanom razboju. Nikada pre to nisam videla. Drvene prečke uglavljene su između kamenova, da li zato što su toliko siromašni da nemaju za pravi razboj, ili zato što je tkalji lakše da sedi u tom položaju koji se meni čini vrlo neudobnim. Sedi pod pravim uglom, sa pruženim nogama ispred sebe, bez ikakavog naslona. Pitam za dozvolu da je fotografišem i dobijam je. Potom priđem da opipam izatkano – grubu krpu od čistog pamuka, kakve se još uvek prave i u ponekim srpskim selima. Dodir poznatog i osećaj koji imam na tren da sam dotakla nešto od kuće. Zahvalim srdačno i produžim dalje.

Put je već toliko strm da vožnja postaje nemoguća, pa silazim i guram. Prevoji vode s južne na severnu stranu brda pa opet nazad, a sa njih se otvaraju pogledi na dve slike koje podjedanko izazivaju moje ushićenje. Sleva mi je jezero Peva, sa mirnom površinom vode koja se presijava od sunčevih zraka. Igra svetlosti i osećaj mira, udruženi sa utiskom pitomosti zbog zaobljenih brda koja ga okružuju. Strmo dole u podnožju, nalazi se hostel u kojem sam odsela. Iz moje sobe, ležeći na krevetu, kroz jedan od dva prozora vidim ovo mesto gde sada stojim. Izmenjena perspektiva.
Kada se pogled otvori ka severu, sa moje desne strane vidim kotlinu iznad koje se izdiže Anapurna masiv. Tamo su tri vrha, a sva tri su visoka preko sedam i po hiljada metara. Jedan od njih ima oblik špica i neodoljivo me podseća na Očnjak na Prokletijama. To je Mačapučre, koji nosi titulu nikad osvojene planine. Skoro niko se i ne usuđuje da pokuša uspon na nju. Još uvek nema novog snega a stari je napola okopnio, ali čak i tako, bez ledenih okova, deluje potpuno nepristupačno.
I na jednoj i na drugoj strani brda, bilo da gledma na jezero ili na Himalaje, pejzaži su prošarani šarenim padobranima paraglajdera. U svakom trenutku, ima ih na desetine u vazduhu. Zbog njih sve deluje još lepše i radosnije, lepršavo poput budistički zastavica.

Na ulazu u selo zastanem ispred prodavnice da kupim vodu. Na klupi sedi žena mojih godina, sa maramom na glavi, dok druga, starija, posluje nešto iza male tezge. Pitam da li mogu da dolijem tekuću vodu u moju bocu i da kupim još dve litre, i mlađa žena prevede starijoj moje pitanje. Dok me ova uslužuje, ona mlađa mi na tečnom emgleskom kaže kako i ona voli da putuje.
„Motorom?“, pitam je, pošto pored nje na klupi pimetim kacigu.
„Da, ali i ovako. Putovala sam u Norvešku, Švedsku, Dansku, Holadniju...“
„Vau!“, uskliknem. „To su najskuplje evropske zemlje. Čime se bavite?“
Žena se nasmeje zbog moje iznenađenosti i ispravnog zaključka da sigurno ima unosni posao.
„Ja sam vlasnica dve paraglajding firme“, odgovori mi.
Pa da, pomislim i na brzinu izračunam u sebi: jedan spust košta oko pedeset američkih dolara, a za školu paraglajdinga u trajanju od deset dana treba platiti oko hiljadu i po. Kod nje je trenutno zaposleno dvanaest pilota, jer među svim vlasnicima paraglajding firmi postoji interno pravilo da je maksimalni broj u jednoj – šest. Naravno da može sebi da priušti da na svaka dva-tri meseca otputuje negde.
Hira, kako mi se predstavila, bavi se tim poslom sedam godina i do sada je imala nekoliko hiljada skokova. Hvali mi se da je njen stariji sin, kome je osamnaest, prošle godine pobedio na internacionalnom takmičenju u paraglajderskim akrobacijama.
„Naravno kad ste skakali s njim još dok je bio beba!“, kažem.
Hira mi potvrdi kroz smeh. Popričamo još malo pa je zamolim da je fotografišem.
Odlazeći, razmišljam o tome kako je valjda jedino u Aziji moguće sresti bogatu ženu koja sedi na klupi ispred male seoske prodavnice i prodavačici prevodi želje klijenata koji tu zastanu.

Već sam nadomak vrha. Sasvim jasno vidim kulu sa osmatračnicom i visoku ogradu oko vidikovca. Do njega se može samo peške, bilo uskom i strmom stazom, bilo dugačkim nizom stepenica iz sela podno tornja. Meni do tamo nema puta osim ako ne ostavim negde bicikl sa stvarima. Ali o tome i ne razmišljam, nego se vraćam nazad. Pažljivo tražim pristupačno mesto s kojeg ću imati pogled na Anapurnu. I brzo ga nalazim na stepenastim terasama sa kojih je ubrana letina. Silazim do jedne od poslednjih, nakon koje počinje strma padina, malo gurajući a više noseći bicikl. Ne želim da razmišljam kako će sutra izgledati uspon natrag.

Postavljam šator, raspremam se i pripremam ručak i večeru u isti mah. Kako dan odmiče, tako se na Himalaje navlače sve gušći oblaci. Povremeno tek iz nekog izviri delić planine, sivobelog kamena, ali vetar brzo nanese novi oblak preko njega. Tokom više od mesec dana u Pokhari, boraveći nadomak jezera, naučila sam da magla na njega naleže ujutru i diže se do deset časova, dok je nad Himalajima, koje vidim preko krovova kada krenem u pekaru, najbolja vidljivost upravo tada, a već od podneva se skupljaju oblaci. Potonje uostalom zna i svaki planinar – čak i na nekoliko puta niže planine kreće se rano ujutru jer od podneva vreme na njima menja ćud.

Desno od mene, nekoliko stepenastih terasa niže, nalazi se mali vidikovac. Dve nadstrešnice pokrivaju klupe i stolove, a ispod jedne se smestio improvizovani kafe. Sada nema nikoga ali ujutru će tu sigurno biti mnogo turista. Imaću mirnu noć.
Hladnjikavo je pa oblačim perjanu jaknu, stavljam kapu i navlačim rukavice. Sedim ispred šatora s pogledom na dolinu u koju se smestio jedan krak Pokhare. Dole se lagano pale svetla.
Lepo mi je. Dugo nisam kampovala i sada se osećam kao kada se nakon mnogo vremena ponovo uđe u omiljene farmerke. Komotno mi je bez zidova i krova, ispod svoda koji se polako osipa zvezdama. Ne želim ništa više od života osim da mi poslednja slika pred spavanje i prva nakon buđenja bude uvek drugačija od one jučerašnje, neki novi pejzaž u koji ću gledati omađijana.
Uvlačim se u šator i u toplu vreću, pa razgledam današnje fotografije, potom zabeležim utiske i onda do spavanja čitam Zen priče. Odličan izbor za ovakvo veče.

Jutro počinje s veselim povicima Nepalaca odozgo s puta. Skoro istovremeno, čujem glasove odozdo, ispod onih nadstrešnica, na raznim jezicima. Pre polaska iz Pokahre, proverila sam tačno vreme kad sviće. Još je rano, ali se spremam i ustajem. Kuvam kafu i pravim doručak. Sve lagano, u očekivanju da počne rijaliti program – izlazak sunca.
Odozgo, sa osmatračnice, dopiru glasovi a kada začujem nekoliko povika, znam da se nešto dešava. Jer, oni gore prvi vide, i najbolje.
Uključujem fotoaparat i podešavam ga, pa napeto gledam u vrhove koji se vide i pre svitanja. I evo ga, sunce izranja s moje desne strane, kao mala, crveno-žuta lopta. Najistočniji vrh Anapurne, koji nosi oznaku II, zažari se. Uzbuđeni uzdasi gledalaca, svih nas. Na sedam i po hiljada metara kao da gori, a na petsto niže i dalje je noć. Prizor je neverovatan.
Već sam skočila i klikćem aparatom neprestano, šetajući duž terase pa se penjući na onu iznad. Slikam sunce pa onaj vrh koji sad već bukti i tako naizmenično.
A onda iznova udivljena galama odozgo. Netremice gledam u očnjak Mačapučre koji samo što nije počeo da se žari. Šteta što nema više snega jer kakva bi to tek bila slika, u kontrasnim bojama. Ali veličanstveno je i ovako: žar tinja, vatra se širi i uskoro izgleda kao da ceo vrh gori.
Nakon mnogo kliktanja fotoaparatom i uzbuđenog šetkanja da bih uhvatila što bolji kadar, naprosto sedam, isključujem kameru i gledam. Ne želim da mi ovo čemu prisustvujem postane doživljaj tek naknadno, kad budem sređivala fotografije. Hoću da sada i ovde doživim izlazak sunca nad Himalajima, posmatrajući ga svojim očima, a ne kroz objektiv aparata.

I tada me obuzme jedan od onih dubokih uvida koji se nikada ne mogu preneti drugima. Vidim sebe, malog humanoida ispred neke smešne krpe ispod koje spavam, kako prisustvujem verovatno najveličanstvenijem prizoru na Zemlji. Slika koju gledam izmiče mojoj moći poimanja a tumačenje mojim znanjima, ali celu me prožima simbolika svitanja koje počinje od Krova sveta. Čini mi se da upravo tako i mora da bude, da se džinovi prvo okreću džinovima, kao stari prijatelji od pamtiveka. Tako sunce prvo ogreje sebi najbliže i topline najželjnije Himalaje, pre nego što krene dalje, među nas, male kratkoveke ljude.

Ali, još je ostao vrh Anapurne I, najzapadniji od sva tri. Dok se on zapali, tamo na istoku već pola Anapurne II gori. Vatra se sad brzo prenosi na središnju Mačapučru i već polovina njegovog očnjaka isijava crveno-žutom svetlošću. Nebo je sve svetlije, a sunce se već zaokruglilo i brzo se izdiže sve više. Još nekoliko trenutaka sva tri vrha gore jarkim sjajem pre nego što se svetlost prospe po celoj Zemlji. Tada se i zadnji žar ugasi u bleštavilu dana. Skuvam sebi još jednu kafu i ispijam je lagano, posmatrajući spokojnu sliku tek osvanulih Himalaja.


Fotografije su ovde.
  • 0

#770 zare81

zare81
  • Members
  • PipPipPipPipPip
  • 796 posts
  • LocationBeograd, Bežanijska kosa

Postavljeno 30 January 2014 - 05:47 PM

Snežo?
Sve OK?
Ništa novo ni na blogu, ni ovde, ni na B92 već mesec i po.
Aj napiši neki red :wink:
  • 0

#771 mixitron

mixitron
  • Members
  • PipPipPipPipPipPipPipPipPipPip
  • 5802 posts
  • Bajk:Moj, moj

Postavljeno 30 January 2014 - 07:14 PM

Postavljena slika
  • 0

#772 alx

alx
  • Members
  • PipPipPipPipPip
  • 679 posts

Postavljeno 08 February 2014 - 01:05 PM

http://zena.blic.rs/... ... su-obicaji

Gde li nam je Sneza stvarno?
  • 0

when you look into abbyss, the abbyss looks into you        www.bikecologic.com
(kad pogledas u Bezdan, Bezdan pogleda u Tebe)            www.facebook.com/bikecologic


#773 slobad

slobad
  • Members
  • Pip
  • 19 posts
  • LocationObrenovac

Postavljeno 08 February 2014 - 04:48 PM

Imate ovde lep danasnji tekst o Snezi
http://zena.blic.rs/... ... evni-posao
  • 0

#774 dedalus

dedalus
  • Members
  • PipPipPip
  • 132 posts

Postavljeno 08 February 2014 - 09:40 PM

Pročitah i neke komentare na tekst.Ne znam šta da kažem,osim da bi izvesnim organizmima trebalo trajno zabranio upotrebu interneta.Toliko zlobe,mržnje,gluposti...No bitno je da je Sneža ok,da piše i da uskoro kreće u nova pedaliranja.
  • 0

#775 mixitron

mixitron
  • Members
  • PipPipPipPipPipPipPipPipPipPip
  • 5802 posts
  • Bajk:Moj, moj

Postavljeno 08 February 2014 - 10:07 PM

Gde li nam je Sneza stvarno?


"Završavam roman za 10-ak dana. Čekam do 15. marta ovde da mi stignu papiri idelovi za bajs pa letim u Peking po pasoš. Dok čekam pasoš, pravim turicu po tzv. Unutrašnjoj Mongoliji u Kini, gde je rođen Džingis Kan.
Potom Gobi i Mongolija, pa prelazim u Rusiju oko Bajkalskog jezera, pa iz Irkturska letim za Seul i onda J. Koreja i Japn do početka zime."


Tako da bez brige, Sneža uživa n:anim_19
  • 0

#776 astrodule

astrodule
  • Members
  • PipPipPipPip
  • 396 posts
  • LocationNovi Beograd

Postavljeno 09 February 2014 - 10:19 AM

Pročitah i neke komentare na tekst.Ne znam šta da kažem,osim da bi izvesnim organizmima trebalo trajno zabranio upotrebu interneta.Toliko zlobe,mržnje,gluposti...No bitno je da je Sneža ok,da piše i da uskoro kreće u nova pedaliranja.


Neki komentari su stvarno jadni, ali Sneža im je baš dobro odgovorila.

Na žalost mislim da su ti komentari ogledalo naše zemlje i situacije u kojoj se nalazimo...
  • 0
Per Aspera Ad Astra
http://www.dusanpopovic.com - Trčanje, bajs, planinarenje, putovanja, kuvanje...

#777 Belgarath

Belgarath
  • Members
  • PipPipPipPipPipPipPipPip
  • 1500 posts
  • LocationVrsac

Postavljeno 09 February 2014 - 01:14 PM

Nisu komentari pogled over zemlje. Na zapadu bi je vise razapeli an krst nego ovde. Com izadjes iz drustvenog okvira, kao sto je stalan posao, plata, deca, Zena odmah ljudi ljudi osudjuju. Neman muza, Zenu a imam xy Godina odmah tiNesto fali. Isto je tako I sa Ovid slucajem. Gulpo je uporedjivati sebe. Sa drugima I pricati kako je to glupavo, izraz samozivosti itd. Neva svako radi sta hoce I neka druge ostavi an Miru (naravno ako su te radnje u okvirima Koje ne podlezu krivicnom sankcijama). Sve Ostwald me glupavo komentarisati. Pa cak I negativne komentare. Kazi bravo sneeze neka ti vetar Suva u ledja I to je to. Svako ima svoj razlog zasto misli da je neka radnja Koju on cini dobra. Isto tako i Snezi niko ne daje za Pravo da komentarise ljude Koji noisu kao ona. Reci da si otisao negde da pobegnes od 5 Dana Posla I cekanja an vikend je njen slucaj ima ljudi I Koji uzivaju u svoj poslu am Koji to bio.

Sto se mene tice ako je njoj Lepo gde god da je trenutno meni je drago zbog toga. Ali komentarisati kako je Luda blesava samoziva necu, Ali Isto tako ne dajem njoj za Pravo da ona komentarise druge ljude Koji na primer rade Nesto drugo.

Poz.
  • 0

#778 zare

zare
  • Members
  • PipPipPipPipPipPipPipPipPipPip
  • 4264 posts

Postavljeno 09 February 2014 - 02:11 PM

Hteli mi to da priznamo ili ne, komentari jesu odraz drustva i drzave u kojoj zivimo. Podjite od sebe kada kazete nekom nepoznatom da ste juce vozili 100 km ali ne kolima nego biciklom. U najboljem slucaju gledace vas kao vanzemaljca i nece reci nista a mislice, gde naleteh na ovu budalu.
  • 0
.

#779 Belgarath

Belgarath
  • Members
  • PipPipPipPipPipPipPipPip
  • 1500 posts
  • LocationVrsac

Postavljeno 09 February 2014 - 09:24 PM

Istina zare ali to da si rekao i pre 30god isto bi te gledali kao ludaka. Znaci to je odraz drustva a ne odraz vremena u kome zivimo. Ali nebitno, da ne gusimo ovu divnu temu sa glupostima. Poenta mi je bila da ima istine i u negativinim komentarima i u pozitivnim, ali da je glavna poenta ne suditi nikome vec pustiti ga da zivi kako on misli da je najbolje. Svako ima svoje snove za kojima tezi u njih ne treba ulaziti a ne treba ih bas ni isticati. To su neki mali pokretaci koji vas drze u ritmu.

Veliki pozdrav Snezi i svim divnim ljudima koji posucuju ovaj forum, nadam se da niste osetili negativnost i bes u mojim porukama posto mi to sigurno nine bio cilj. Zivi i pusti druge da Zive.
  • 0

#780 pauza

pauza
  • Members
  • PipPipPipPipPip
  • 646 posts
  • LocationBeograd

Postavljeno 17 March 2014 - 10:22 AM

Istina zare ali to da si rekao i pre 30god isto bi te gledali kao ludaka. Znaci to je odraz drustva a ne odraz vremena u kome zivimo. Ali nebitno, da ne gusimo ovu divnu temu sa glupostima. Poenta mi je bila da ima istine i u negativinim komentarima i u pozitivnim, ali da je glavna poenta ne suditi nikome vec pustiti ga da zivi kako on misli da je najbolje. Svako ima svoje snove za kojima tezi u njih ne treba ulaziti a ne treba ih bas ni isticati. To su neki mali pokretaci koji vas drze u ritmu.

Veliki pozdrav Snezi i svim divnim ljudima koji posucuju ovaj forum, nadam se da niste osetili negativnost i bes u mojim porukama posto mi to sigurno nine bio cilj. Zivi i pusti druge da Zive.



Ja sam proustila celu ovu priču ovde na forumu. Ali ne znam gde sam ja bilo kome u bilo kom tkestu ili intervjuu rekla kako da živi? Volela bih da mi to citiraš. Uvek sam navodila samo moj izbor i da nismo svi sti, te ne treba ni da imao iste snove, želje, živote. Jedino ako ne smatraš komentarisanjem tuđih života i davanjem lekcija to što pričam da sams hvatila da je put do sreće ako slediš svoje snove? Akcenat je na 'svoje' ne na 'moje' ili društveno prihvaćene. I reč je o filozofiji života, a ne pozivu i prozivanju.
Problem sa komentarima i našim narodom je što se tuđi primer doživljava kao atak na sopstvenu ličnost. Ja nikome nigde nisma rekla: napusti sve i pođi mojim putem, već: ako slediš snove, jednom ćeš ih i ostvariti. I to je stara mudrost koju nisam ja ni izmislila ni prva rekla. Ako je to deljenje lekcija drugima kako da žive, onda je neko ozbiljno pobrkao lončiće a apsolutno sam uverena da to nisam ja.
  • 0




0 članova čita ovu temu

0 članova, 0 gosta, 0 anonimnih korisnika