Jump to content


Fotografije

Patologija kostanog sistema lokomotornog sastava


  • Molimo uloguj se da bi odgovorio
Nema odgovora na ovu temu

#1 fReEoRaNgE

fReEoRaNgE
  • Members
  • PipPipPipPip
  • 210 posts

Postavljeno 02 September 2009 - 05:08 AM

Patologija kostanog sistema lokomotornog sastava


Tri najcesce bolesti kostiju, zglobova i vezivnog tkiva:

1. osteoporoza
2. rahiticnost kostiju
3. reuma i njene vrste

Pored ovih oboljenja postoji josh mnoga patoloshka stanja, privremena ili trajna. Mogu biti podeljenja sa vishe osnova.

Razlikujemo

-mehanichke, nastale pdejstvom neke sile na kostano tkivo, sile koja je veca od elastichne sposobnosti kosti (prelomi, krash, blast povrede),
-biohemijske, izazvane dejstvom mikroorganizama (tuberkuloza kostiju)
-metabolichke (osteoporoza, osteomalacija, Pegetova bolest, morbus Birger, giht)
-maligne (prelomi i osteoplazije usled pojave tumora u ktkivu kosti), -cistichne, beningni tumor (patoloski prelomi, kontrakture),
-degenerativne promene (artroze, artrogrifoza, RA)
-idiopatske povrede (nepoznatog uzroka).


Najchesce povrede su ipak mehanichke, pa cemo prvo o njima.

Mehanichka povreda kostiju i zglobova je svaka ona koja nastane dejstvom neke spoljne sile u toj meri da dodje do prekorachenja sile elastichnosti kosti, zgloba i dodje do povrede.

Povrede mogu biti pojedinachne, ali su najcheshce kombinovane, zbog pripoja i nachina prenoshenja dejstva sile sa jednog segmenta na drugi, pa imamo kostano-zglobne, kostano-ligamentne povrede....

Najlakshe povrede su one kod kojih nema prekida kontinuiteta kostoju ili ligamenata i strukture zgloba.



Iščašenje zgloba

Od povreda, dešavaju se još i luksacije i subluksacije.

Iščašenje, luksacija je gubitak međusobnog kontakta između dva zglobna tela. Ako se zglobna tela delimično dodiruju, stanje se naziva subluksacija. Kad se dogodi iščašenje, jedna od kostiju koje čine zglob bude izbačena iz svog prirodnog i normalnog položaja u zglobu usled jakog istezanja i kidanja ligamenata. Mišići i tetive koje okružuju zglob obično se istegnu prilikom iščašenja. Javljaju se otok i bol, često deformacija zgloba. Aktivni pokreti nisu mogući dok su pasivni bolni i ograničeni.

Sumnja na iščašenje postavlja se nakon razgovora s bolesnikom o nastanku poremećaja i simptomima. Sumnja se potvrđuje pregledom i rendgenskom snimkom zgloba. Kod dece uvek treba snimiti isti zglob druge strane.

Prva pomoć kod iščašenja zgloba

Odmah posle iščašenja potrebno je staviti led na zglob kako bi se smanjili bol i otok. Zglob treba da se učvrsti, transportom imobilizacijom i bolesnika hitno prevesti u najbližu zdravstvenu ustanovu. Nestručne osobe ne smeju da pokušavaju da nameste zglob.

Lečenje iščašenja zgloba

Repozicija, nameštanje zgloba se radi što je pre moguće, a potom se radi kontrolni rentgenski snimak da bi se potvrdila uspešnost nameštanja.
Zglob se u fiziološkom položaju učvrsti gipsom koji se skida posle 1-2 nedelje u zavisnosti od stanja.

Posle skidanja gipsa uvek treba sprovesti fizikalnu terapiju da bi se ojačali mišići i smanjila mogućnost za ponovna iščašenja. Proces zarastanja ligamenata traje još dugo nakon što se povuku simptomi iščašenja.


Prelom kosti


Prelom ili frakura je povreda pri kojoj dolazi do prekida kontinuiteta kosti. Najčešće nastaje delovanjem spoljne sile, padom ili udarcem. Prema odnosu preloma i mekog tkiva prelom može biti otvoren i zatvoren. Otvoren prelom je povreda kod koje postoji prekid u kontinuitetu kože iznad kosti zbog pomeranja delova kosti. Zatvoreni prelom je prelom kod kojeg je očuvan kontinuitet kože.

Na prelom treba posumnjati nakon traume kada je neki deo tela bolan, nepokretan, otečen. Kod malog deteta treba posumnjati na slomljenu kost kad dete povredjeni deo tela ne koristi nakon pada ili ako jako i dugo plače kad se dodirne povredjeni deo. Teško je razlikovati iščašenje od preloma kosti na prvi pogled, međutim oba su stanja hitni slučajevi i tako ih treba i tretirati.

Posmatranjem se utvrđuju spoljašnje promene, pregledom se utvrđuje bolnost i pokretljivost. Treba izmeriti oba oba ekstremiteta da bi se utvrdilo eventualno skraćenja kostiju. Rentgenski snimak je glavna dijagnostička pomoć. Omogućuje sigurnu dijagnozu i temelj je za planiranje lečenja. Potrebno je snimiti kost u najmanje dve projekcije. Neophodan je celokupan pregled lekara da se utvrdi da li postoji oštećenje još nekog organa.


Šta ne sme da se radi pri sumnji na prelom kosti?

- NE pomerati bolesnika dok se potpuno ne učvrsti i imobiliše povredjeni deo tela pomoćnim metodama imobilizacije (daščice,presavijene novine...)
- NE pomerati bolesnika sa slomljenim kukom, karlicom ili natkolenicom ako nije neophodno. Ako ga treba pomeriti, najbolje je vući ga za odeću gornjeg dela tela, a nikako ne dizati povredjenog
- NE pomerati bolesnika kod kojeg se sumnja na povredu kičme sve dok ne stigne medicinski obučeno osoblje, ne pokušavati ni u kom slučaju nameštanje kičme
- NE pokušavati da se ispravi slomljena kost ili zglob ili da se promeni njihov položaj osim ako cirkulacija izgleda ugrožena
- NE testirati funkciju povredjenih delova tela
- NE davati povredjenom ništa da jede i pije
- NE dirati ranu koja se pojavila usled otvorenog preloma kosti, ranu, samo je prekriti sterilnom gazom


Prva pomoć kod preloma


Proverite povredjenom disajne puteve i cirkulaciju. Ako je potrebno, treba započeti veštačko disanje, masažu srca ili zaustavljanje krvarenja. Treba pozvati hitnu pomoć ili povredjenog odvesti u zdravstvenu ustanovu ako može da hoda, (ako je prelom ruke, ako se povredjeni dobro oseća).

Učvrstite deo tela u položaju u kojem se nalazi. Za imobilizaciju se mogu koristiti savijene novine, daščiće, trougao iz automobila. Svaki tvrdi predmet je potrebno omotati najpre zavojem, vatom ili komadom odeće kako ne bi nastale dodatne povrede. Pre postavljanja imobilizacije ne skida se odeća i obuća da ne dodje do nepotrebnih bolova. Potrebno je imobilizovati dva susedna zgloba. Može da se stavi led da se smanji bol i otok.

Nakon imobilizacije potrebno je proveriti cirkulaciju. Pritisne se koža na delu tela ispod imobilizacije. Ona prvo pobledi, a nakon dve sekunde se boja mora vratiti. U slučaju da se boja ne vrati, ako je koža hladna i plava, ako se pojavljuje trnjenje ili bockanje ili nema pulsa na arterijama, znači da ste previše stegli, pa treba popustiti stisak. Ako se sumnja na povredu glave, vrata ili kičme povredjeni se ne sme pomerati.


Lečenje preloma


Nakon što je bolesnik stigao u zdravstvenu ustanovu, potrebno je isključiti povrede koje ugrožavaju život. Ako je potreban hirurški zahvat za lečenje preloma, obavlja se nakon što se bolesnikovo stanje stabilizuje. Otvoreni prelomi mogu biti inficirani pa je potrebno obraditi ranu. Pre pokušaja nameštanja kostiju u prvobitni položaj treba napraviti rentgenski snimak u najmanje dve projekcije.

Nakon nameštanja kostiju, sledećih dva-tri dana treba pažljivo posmatrati bolesnika i zabeležiti svaki ispad osećaja ili cirkulacije. Ako se nakon postavljanja gipsa javi bol ili smetnje cirkulacije, potrebno je vratiti se u zdravstvenu ustanovu gde se gips iseče i stavlja ponovo. Nekad je potrebna i operacija.

Nakon skidanja gipsa i hirurškog zahvata potrebno je sprovesti fizikalnu terapiju.
-------------------------------------------------------------------------------------------

Degenerativna oboljenja zglobova

Artroze zglobova spadaju u grupu najčešćih bolesti.

Praktično nikada ne dovode do smrti pacijenta, ali su uzrok velikih tegoba (bolova, ograničenja kretanja i dr.) velikog broja ljudi.


Struktura zgloba

Zglob najmanje dve kosti prekrivene zglobnom hrskavicom i aparat za učvršćivanje zgloba (sinovija, kapsula, ligamenti).

Zglobna hrskavica je glatka, sjajna, bele boje, poluprovidna. Najdeblja je na mestu najvećeg pritiska, a na periferiji se stapa sa sinovijom zgloba. Sastavljena je od ćelija hrskavice i osnovne mase, hondromukoida koji je sastavljen od belančevine (proteina) i hondroitin-sumpome kiseline. Nema krvne sudove, ni nerve.

Funkcija joj je da svojom elastičnošću ublažava (amortizuje) pritisak koji se prenosi preko zgloba i da svojom glatkom površinom ovlaženom zglobnom (sinovijalnom) tečnošću omogućava pokrete u zglobu.

Na pritisak visina zglobne hrskavice se smanjuje i tako ublažava (amortizuje) opterećenja (sile) koje se prenose preko zgloba.
Hrskavica u zglobu trpi velika opterećenja, koja idu do 350 kg/cm2 u zglobu kolena.

Laka pokretljivost zgloba je obezbeđena glatkom površinom hrskavice i osobinom zglobne (sinovijalne) tečnosti da izuzetno dobro podmazuje površinu hrskavice.

S obzirom da nema krvne sudove i da je vezivna ploča između kosti i hrskavice praktično nepropusna, hrskavica se ishranjuje upijanjem (imbibicijom) hranljivih materija iz zglobne tečnosti. Zato je osetljiva na različite metaboličke i endokrine poremećaje.

Kost, na kojoj je hrskavica, ima svoju strukturu sastavljenu odćelija kosti i koštane mase.

Aparat za učvršćivanje zgloba se sastoji od kapsule, sinovije i veza (ligamenata). Kapsula je sastavljena od vezivnog tkiva koje je jako bogato kolagenim vlaknima, povezuje zglobne elemente i dozvoljava njihovo pokretanje.

Pojedini delovi su dodatno ojačani ligamentima (vezama).
Sinovija, ili sinovijalna membrana, oblaže unutrašnju površinu kapsule. Bogata je krvnim i limfnim sudovima i nervnim završecima. Proizvodi zglobnu (sinovijalnu) tečnost.

Zglobna (sinovijalna) tečnost je viskozna, bezbojna dožućkaste boje, specifične težine 1010 do 1012, alkalna je, tj. pH vrednost je 8,2 do 8,4.

Uloga joj je mehahička i nutritivna. Mehanički podmazuje zglobne (hrskavične) površine i omogućava lako pokretanje u zglobu. Svojim sastojcima omogućava ishranu zglobne hrskavice.



Bolesti zglobova

Bolesti zglobova se dele na: reumatske, zapaljenske artritise, artroze, metaboličke artropatije, neurološke artropatije, tumore, hemofilične artopatije i druge bolesti.

Reumatski artritisi mogu biti akutni, subakutni, hronični (poznat i kao reumatoid artritis), ankilozirajući rematizam kičme, psorijatični i palindromični (intermitentni).

Uzroci zapaljenskih promena u zglobu su gonokok, streptokok, bruceloza, tuberkuloza, sifilis, kao i zapaljenja u sklopu dmgih bolesti, npr. preikterična zapaljenja u zglobovima kod zarazne (infektivne)žutice, zapaljenja zglobova kod crvenke (rubeole) i dr.

Artroze se definišu kao oštećenja zglobne hrskavice, uz bujanje (proliferaciju) okrajaka kosti, bez zapaljenja sinovije, ili je to zapaljenje slabo i sekundarno.

Od metaboličkih artropatija je najčešća i najpoznatija podagra ili giht, tj. poremećaj metabolizma mokraćne kiseline (acidum uricum).
Oštećenja zglobova su i zbog raznih neuroloških poremećaja, najčešće zbog sifilitičnog tabesa i siringomijelije.

Tumori zglobova mogu biti dobroćudni (benigni) npr. sinoviomi, hemangiomi, lipomi, fibromi, osteohondromi, ili mnogo ređe zloćudni (maligni) npr. sinoviosarkomi, hondrosarkomi i dr.

Kod hemofilije dolazi i do ponavljanih izliva krvi u zglobove,što daje posebna oštećenja zglobova poznata pod nazivom hemofilična artropatija.
I različite druge bolesti mogu imati promene na zglobovima, npr. sarkoidoza, Sindrom Henoch-Schoenlein i dr.



Artroze

Artroze su hronična oštećenja zglobova za koje je karakteristično razorno (destruktivno) oštećenje hrskavice uz bujanje (proliferaciju) kostnih delova. Promene na sinoviji obično nisu prisutne, ali se mogu ponekada javiti, obično naknadno (sekundarno).

Osim termina artroze, koriste se i: degenerativni hipertrofični osteoartritis i degenerativni zglobni reumatizam.

Najčešće su na međupršljenskim zglobovima, kuku, kolenu, krajnjim zglobovima na prstimašake, i zglobovima palca našaci i stopalu.
Obično zahvataju jedan zglob, ali mogu zahvatiti i više.

Hrskavica je obično najviše oštećena u centru zglobne površine, tako da je površina hrskavice neravna, sa brazdama, udubljenjima i drugim oštećenjima. Promene na kostima se sastoje u promeni strukture kosti neposredno ispod hrskavice u smislu povećanja tvrdoće (osteskleroza) i bujanju perifemih delova kosti (osteofitoza).

Ispod sloja sa osteosklerozom postoji sloj sa razređenom građom (strukturom) kosti (osteoprozom) koja može biti toliko izražena da se stvaraju delovi bez kostne građe tj. pseudociste. Oštećenja sinovije i kapsule su otsutne ili se kasno javljaju.

Artroze se uglavnom javljaju posle četrdesete godine i njihova učestanost se povećava sa godinama. Češće su kodžena.

Osnovni simptom je bol kod pokreta.

Ograničenje pokreta je u početku blago a kasnije može biti izuzetno ozbiljno. Postiji tarež u zglobu (krepitacije). Nema znakova zapaljenja, tj. povišene temperature, povišene sedimetacije krvi i dr.

U najvećem broju slučajeva radi se o degenerativnom procesu na hrskavici, ustvari preranom starenju zahvaćenog zgloba.

Ove su promene anatomske, mehaničke, biološke i hemijske. Anatomski hrskavica postaje suva, rapava, sa izmenjenim sjajem, uz izmene u građi (histološkoj strukturi).

Mehanički hrskavica je manje elastična. Biološki smanjena je sposobnost hrskavice da koristi neophodne materije, tj. respiracija hrskavice. Hemijske promene su smanjena količina hondrotoin-sumpome kiseline kojaje bitan sastojak polimera kojičine hrskavicu.


Po istraživanjima patologa artroze postoje kod 95% osoba odčetrdeset godina, a praktično kod svih prekošesdeset godina. Uzroci ovakvog preranog starenja nisu dovoljno jasni.

Teorijski se radi o lošem kvalitetu hrskavice i ponavljanim mehaničkim povredama (traumama). Kao uzroci lošeg kvaliteta hrskavice se pominju endokrini razlozi, nasledna komponenta i oštećenja u prokrvljenosti (vaskularizaciji) zgloba.

Uticaj endokrinog sistema je kod loše funkcije jajnika (disfunkcija ovarijuma). U prilog ovome govori znatno veća učestanost artroza kod poremaćaja funkcije jajnika i dobro delovanje ženskih polnih hormona (estrogena) na artroze. Estrogeni, pored ostalih uloga,štite zglobove. Takođe poremećaji u fimkciji hipofize,štitastežlezde (tireoideje) i paratiroideje mogu uticati na artroze.

Pitanje naslednosti je davno uočeno, ali još uvek nije detaljno ispitano.
Vaskularne lezije uopšte, a posebno u predelu zgloba su jedan od elemenata koji utiče na pojavu artroza.

Sva ostečenja zglova i zglobne hrskavice mogu dovesti do artroze.
Ponavljana mehanička oštećenja takođe utiču na pojavu artroza.

Kao komplikacija kod artroza se mogu javiti infarkti u hrskavici ili u tkivu ispod hrskacice, pa tako mogu biti stvorene "rupe" u hrskavici,često sa delom hrskavice ili hrskavice i kosti, koji je odvojen od svoje podloge i koji se kreće po zglobu uz stvaranje dodatnih tegoba.
-----------------------------------------------------------------------------------------------

Atroza kuka (koksartroza)


Artroza kuka ili koksartroza zauzima prvo mesto među artrozama zbog svoje učestanosti i težine oštećenja. Sreću se, najčešće, kod osoba prekočetrdeset godina, ravnopravno kod oba pola.

Dele se u dve grupe: primarne i sekundarne koksartroze.

Primarne ili idiopatske koksartroze su one kojima ne predhodi ni jedno poznato bolesno (patološko) stanje kuka. Takvih je oko 42% od svih koksartroza.

Sekundarne koksartroze se razvijaju posle raznih bolesnih stanja na kuku. Najčešće su posle razvojnog poremećaja kukova (raniji termini: urođeno iščašenje kukuova, kongenitalna luksacija kukova i dr.). Oko 40% svih koksartroza su posle razvojnog poremećaja kukova. Od drugih stanja se sreću koksartroze posle protruzije acetabuluma, posle povreda (trauma), zapaljenja i dr.

Razvojni poremećaj kukova ječešći kodženskog pola, uz dosta izraženu naslednu komponentu. Dijagnoza i lečenje ovog poremećaja je posebna tema, pa zato ovde nećemo o tome opširnije.

Klinički znaci (simptomi) artroze kuka su bol pri hodu i progresivno ograničenje pokreta u kuku.

Bol pri hodu je osnovni znak koksartroze. Javlja se posle 200m, 500m, 1km ili više, zavisno od stepena artroze. U početnom stadijumu artroze prestaje uz odmor i ležanje, ali se u odmaklom stadijumu zadržava u toku celog dana, kasnije i u toku noći. Lokalizuje se najčešće u prednjem delu nadkolenice sve do kolena, ili u prednjeunutrašnjem delu nadkolenice.

Ređe lokalizacije bola su zadnji deo nadkolenice ili ispod kolena.

Ograničenje pokreta najkasnije zahvata pokrete savijanja noge u kuku ("fleksije"), a mnogo cešće se javljaju ograničenja rotacije noge u kuku i ograničenja u odmicanju noge u stranu ("abdukcije").

Sreću se i krepitacije tj struganje ili tarež u kuku, kao i povremene blokade pokreta u kuku.

U kasnijoj fazi se javljaju bol kod pritiska na kuk i hipotrofija mišića nadkolenice, tj smanjena masa i snaga mišića nadkolenice.

Rendgenski znaci koksartroza su smanjenje zglobne pukotine, javljanje koštanih izraslina ("osteofita"), izmenjena građa (struktura) kosti, deformacijačašice (acetabuluma) i glave butne kosti i pomeranje glave butne kosti u odnosu načašicu.

Rendgensko suženje tj. smanjenje zglobne pukotine je rezultat propadanja zglobne hrskavice koja prekriva krajeve kosti.

Kostne izrasline tj. osteofiti se stvarajučešće načašici, ali se mogu stvoriti i na glavi butne kosti. Mogu biti na ivici zglobnih površina, ali isto tako i na samim zglobnim površinama.

Tok bolesti (evolucija) je postepen i progresivan, a razlikuje se kod različitih uzroka koksartroze.

Koksartroza kao posledica razvojnog poremećaja kukova (raniji nazivi: luksirani ili iščašeni kukovi) je najčešći oblik sekundame koksartroze. Ovaj oblik počinje ranije nego primame koksartroze, u dobi od 35 do 45 godina starosti.

Lecenje može biti neoperativno (medikamentozno) ili operativno (hirurško).

Neoperativno lečenje je uz upotrebu lekova, fizikalne terapije i ortopedskih pomagala. Od lekova se koriste lekovi protiv bolova (analgetici) u obliku tableta, kapsula ili injekcija i kortikosteroidi u obliku injekcija u zglob kuka.

Operativno se rade dve velike grupe operacija. Kod blažih oblika se rade operacije koje imaju za cilj da poboljšaju stanje postojećeg kuka, tzv. biološke operacije. Ove se operacije rade na karličnim kostima ili na butnoj kosti.

Kod teških promena se radi ugrađivanje veštačkih kukova (endoproteza). Postoje različiti modeli veštačkih kukova, ali je osnovna podela na "cementne" i "bezcementne". Kod "cementnih" kukova se veštački kuk lepi za postojeće koštane delove posebnim dvokomponentnim materijalom, koji nema nikakve veze sa cementom, ali se taj naziv ipak koristi.

Kod bezcementnog modela veštački kuk se učvršćuje (fiksira) direktno za kost raznim načinima (navoj i dr.). Tehnika ugradnje veštačkih kukova je rutinska metoda u mnogim našim bolnicama. Rezultati su u velikom procentu dobri, ali ipak postoje i loši rezultati (kao rezultat raznih komplikacija) u oko 3% operisanih.

Nekada su se koristile i druge oeracije kao na primer operativno ukočenje zgloba kuka (artrodeza)što daje bezbolan kuk, ali bez pokreta. Kod komplikacija se radi kada je to neophodno, naročito kod upornih infekcija, i resekcija (isecanje i vađenje) glave i vrata butne kosti.

----------------------------------------------------------------------------------

Artroza kolena (gonartroza)

Artroza kolena ili gonartroza je izuzetnočesta. Po ispitivanju Parkera 1934. godine preko 60% osoba starijih od 30 godina ima artrozu kolena, a preko 90% kod osoba starijih od 40 godina.

Može biti primarna ili sekundarna. Primarna je kada ne postoji ni jedan jasan faktor koji dovodi do promene, a sekundama je posledica nepravilnostu u kolenu kaošto su "0" noge (varus kolena), "X" noge (valgus kolena), nepravilan položajčašice i dr.

Koleno je složen zglob koji u jednoj kapsuli ima dva zgloba i to: 1. zglob između butne kosti (femura) i golenjače (tibije) i 2. između butne kosti ičašice (patele). Koleno stabilizuju posebne veze i to:čašična veza (ligamentum patellae), spoljna i unutrašnja bočna veza (lateralni i medijalni kolateralni ligamenti) i prednja i zadnja ukrštena veza.
Pokreti su savijanje i opružanje.

Primarna gonartroza je mnogo češća kod žena, naročito posle četrdesete godine, mnogočešće kod gojaznih osoba i kod osoba koje imaju smetnje sa cirkulacijom. Postoji određena porodična skolonost. Osobe sa gonartrozomčešće imaju ravne tabane.

Obično je obostrana, mada može biti i asimetrična. Po pravilu tegobe počinju u zglobu između butne kosti ičašice (patelofemoralnom zglobu), a kasnije se nastavljaju na zglob između butne kosti i golenjače (femorotibijalni zglob).

Bol je prvi klinički znak gonartroze. Obično počinje kao bol sa prednje ili unutrašnje strane kolena, mnogo ređe sa spoljne ili zadnje strane, a kasnije zahvata celo koleno. U početku se javlja pri hodu, naročito po neravnom terenu.

Javljaju se preskakanja iškripa (tarež, krepitacije) u kolenima. Ukočenja kolena (blokade) su retke i obično su posledica drugih oštećenja zglobe hrskavice ili meniskusa. Otok kolena i strvaranje veće količine tečnosti u kolenu se javljaju u kasnijoj fazi.

Ograničenje pokreta, naročito savijanja se javlja više godina posle početka bolesti.

Sa napredovanjem bolesti dolazi do poremećaja u osovini i stvaraju se "0" ili "X" noge (Varus ili valgus kolena). Dugotrajni bolovi i smanjena aktivnost dovode do slabljenja mišića nadkolenice, naročitočetvoroglavog mišića (kvadricepsa).

Prvi radioloski (rendgenološki) znaci gonartroze su promene na zglobu između butne kosti ičašice koje se manifestuju kao izraštaji (osteofiti) na zadnjegornjem i zadnjedonjem rubučašice.

U zglobu između butne kosti i golenjače prve izrasline su na zadnjegomjem delu golenjače, a zatim na ostalim strukturama kolena. Kod dugotrajnih artroza dolazi do naknadnih (sekundarnih) poremećaja u osovini kolena.

Radiografija kolena uz pomoć nekog kontrastnog sredstva ili vazduha se retko koristi u dijagnostici artroza. Ona može da pokaže oštećenja na zglobnoj hrskavici i drugim delovima kolena.

Ne postoje posebne laboratorijske analize. Sedimentacija krvi je normalna, ili kod naknadnih zapaljenskih komplikacija blago ubrzana. Osobine zglobne tečnosti su već ranije opisane.

Tok bolesti (evolucija) je različit. U početku može postojati samo bol, bez drugih znakova, ali se bol može javiti i znatno kasnije kada su već jasno izraženi radiološki znaci gonartroze.

Bolovi mogu biti samo posle dužeg hoda, ili trajati nekoliko sedmica, a postoje i periodi bez bolova. Posle više godina bolovi zahvataju uvek oba kolena i postaju trajni. Ograničena je sposobnost kretanja, naročito u kasnijoj fazi kada se razviju i poremećaji u osovini kolena.


Lečenje može biti neoperativno (medikamentozno) ili operativno (hirurško).


Neoperativno lečenje se sastoji u davanju lekova (tableta, kapsula i drugih oblika) koji smanjuju bol i zapaljenske reakcije, ali se ne daju kortikosteroidni preparati u obliku tableta.

Kortikopreparati (kortizon i slični preparati) se daju isključivo direktno u zglob.

Degenerativne promene zglobne hrskavice, koje zatim uzrokuju promene i na ostalim delovima zgloba (zglobna čaura, kost), a pre ili posle se karakterišu bolom i oštećenom funkcijom zgloba, nazivaju se arthrosis, osteoarthrosis ili osteoarthritis.


Učestalost

S obzirom na moderan način života, artroze danas predstavljaju veliki socio-medicinski problem, naročito u razvijenim zemljama. Epidemiološka istraživanja pokazala su da se u visoko razvijenim zemljama sveta u 50% osoba starijih od 40 godina na zglobovima mogu dokazati artrotske proene, ali su u toj dobi pretežno klinički bez simptoma.


Uzrok nastanka

Uprkos intenzivnim istraživanjima, uzrok nastanka degenerativnih bolesti zglobova još uvek je nedovoljno poznat. Proces starenja tkiva, mnogi spoljašnji faktori, poremećaji hormonske ravnoteže i nasledna predispozicija, predstavljaju faktore odgovorne za nastanak artroza. Zavisno od uzroka nastanka degenerativnih bolesti zglobova, razlikujemo primarne i sekundarne artroze. Kod primarnih artoza, uz normalno opterećenje, postoji “slabost” hrskavice nepoznatog porekla. Kod sekundarnih artroza, uz normalnu hrskavicu postoji preopterećenje, a može biti posledica povrede, urođene anomalije zglobova, metaboličkih i endokrinih bolesti, upala itd.


Klinička slika

Deformacija zglobova, krepitacije - čujnost pri pokretanju zgloba, osetljivost na palpaciju - bolna osetljivost područja stvaranja koštanih apozicija, nestabilnost zgloba–zbog čestih izliva u zglobnu šupljinu, uz smanjenu funkcijsku sposobnost zgloba.

Artrotski proces može zahvatiti svaki zglob, ali pretežno su zahvaćeni nožni zglobovi ( kuk, koleno, skočni) i zglobovi kičme jer su najopterećeniji. Najpre dolazi do razmekšanja i stanjenja zglobne hrskavice usled čega se sužava zglobni prostor.

To uzrokuje reakciju okolne (subhondralne) kosti koja se zgušnjava (sklerozira), stvaraju se nove koštane nakupnine (osteofiti), a na kraju i popušta usled opterećenja pa nastaju koštane ciste tj. šupljine u kosti.

Usled svih opisanih promena, javljaju se simptomi u vidu bola, smanjene pokretljivosti, smanjenog tonusa i propadanja okolne muskulature i dr. Simptomi bolesti napreduju s vremenom i intenzitetom degenerativnih promena. kontraktura zgloba, zadebljanja zgloba,


Dijagnoza

Osim na osnovu simptoma, bolest možemo dijagnostikovati i na temelju rendgenografije. Karakteristične radiološke promene na zahvaćenim zglobovima potvrđuju dijagnozu, ali valja napomenuti kako radiološke promene nisu uvek u korelaciji s kliničkim simptomima. U izuzetno retkim slučajevima u dijagnostici se možemo koristiti i drugim radiološkim pretragama (CT, NMR).


Lečenje

Nažalost, promene na hrskavicama i kostima su ireverzibilne (nepopravljive).

Lečenje se sastoji u smanjenju bolnosti i mišićnog spazma, poboljšanju funkcije, sprečavanju kontraktura i osposobljavanju za aktivnosti dnevnog života.

Lečenje može biti:



lekovima – antireumatici, antiflogistici, miotonolitici,

fizikalna terapija – hidroterapija (omogućava pokrete u zglobu sa smanjenim opterećenjem), kineziterapija (rasteretne vežbe i potom jačanje mišića stabilizatora zgloba) i elektroterapija (uglavnom analgetska)

hirurško lečenje (palijativni, kauzalni, artroplastike, artrodeze I eksperimentalni pokušaji zamene ili regeneracije hrskavice)
---------------------------------------------------------------------------------------------

Burzitis


Burzitis je zapaljenje burze, male zatvorene vreće ispunjene tečnošću smeštene u unutrašnjosti zglobova.

Burze izgledaju kao balon ispunjen sa malo tečnosti i spljošten imeđu ostalih tkiva.

Njihova funkcija jeste da smanje trenje između tetiva i kosti, između tetiva i tetiva, između koštanih izbočina i same kože.


Uzrok nastanka

Postoji više vrsta burzitisa koji nastaju različitm mehanizmima - trenjem, hemijskim agensom ili septički.
Trenje se događa kod ponovljenih kretnji tetive preko same burze, što je često kombinovano sa učešćem spoljnog pritiska.
To se javlja kod onih osoba ili sportista koji učestalo ponavljaju iste pokrete, kao što je to kod tenisera, trkača, bacača (diska ili koplja), kod čistačica, zidara i nekih drugih profesija.
Mehanička iritacija stimuliše upalu koja dovodi do izlučivanja tečnosti u samu burzu, što na kraju dovodi do otoka i javljanja bola.
Hemijski burzitisi odnose se na stanje u kojem je upala burze nastala kao posledica hronične upale u okolinih tkiva, posebno tetiva.
Septički burizitis je i najređi, a odnosi se na upale uzrokovane prodiranjem bakterija u burzu, bilo putem krvotoka ili direktnim ulaskom prilikom udarca koji ošteti kožu i samu burzu.


Klinička slika najčešćih burzitisa

Studentski lakat - radi se o upali burze na samom laktu ispod kože, a iznad koštanog vrha, upravo tamo gde lakat dodiruje podlogu kada se naslonite na sto.
Kod dugotrajnog naslanjanja na laktove (prilikom učenja za stolom, ili drugih sličnih aktivnosti) dolazi do pritiska na sluznu vreću, koja zatim reaguje upalom.
Upala dovodi do bubrenja burze u kojoj se nakuplja tečnost, a sve je to praćeno očitim stvaranjem "jastuka" na laktu uz prisutnu bol, pogotovu kod pritiska.


Prepatelarni burzitis - na samom vrhu kolena nalazi se koščica koju zovemo patela, a između nje i kože nalazi se tzv "prepatelarna burza".

Ona se relativno često upali, bilo kod dužeg čučanja, manjih i čestih udaraca, ili kod jednog jačeg udarca ili pada.

Ovo je stanje gotovo profesionalno oboljenje parketara i keramičara, ali se često viđa i u svim onim sportovima u kojima su padovi ili kontakt sa podlogom česti, od odbojke i košarke, preko rukometa i fudbala pa sve do borilačkih veština i gimnastike.


Bekerova cista - jedna od burzi koja je smeštena u zakolenoj jami može biti povezana i sa kolenim zglobom. Na taj način tečnost koja služi za podmazivanje kolena pri kretanju može puniti ovu sluznu vreću. Tada dolazi do njenog otoka, koji ne mora uvek biti vezan za upalni proces ali može da stvara smetnje u kretanju.


Trohanterični burzitis - u području velikog trohantera natkolene kosti (spoljašnja strana kuka) postoji više burza čija upala može nastati iz dva razloga: direktna trauma – pad na bok, što je ređe i prenaprezanje – veći broj mikrotrauma, što je češće, a nastaju nakon dugotrajnog sedenja, stajanja, trčanja na duge staze.

Bol je glavni simptom i uvek se javlja sa spoljašnje strane, koja se može širiti duž butine prema kolenu, a pojačava se pri pokretima kao što su izlazak iz automobila, penjanje uz stepenice Bol možemo izazvati i u mirovanju, dodirivanjem spoljašnjeg dela kuka.

Burzitis u području kuka ne uzrokuje vidljivi otok ili crvenilo kože jer su burze u tom području smještene duboko ispod "debelih“ mišića.


Dijagnoza

Za dijagnostiku, osim anamneze i kliničkog pregleda, koristimo se i laboratorijskum nalazima,rendgenografijom, ultrazvukom i magnetnom rezonancom.


Lečenje

Mirovanje i pošteda od fizičkih aktivnosti.

Zatim rashlađivanje kako bi smirili upalu. U tu se svrhu upotrebljava i veliki broj metoda fizikalne terapije, od elektroterapije, magneta, lasera, pa sve do ultrazvuka.

Lekovi su ponekad neophodni, posebno nesterodni antireumatici. Punkcija je česta procedura, a sastoji se od ulaska iglom u područje otečene burze, zatim izvlačenja tečnosti špricem.

Dobro je nositi elastični povez kako bi se povećao pritisak u otečenom području, a time i poboljšala resorpcija otoka. U koliko sve te mere ne daju dobar rezultat može se primeniti i hirurško odstranjivanje kompletne burze.

-----------------------------------------------------------------------------------------------


Osteoporoza


Osteoporoza je bolest koja se manifestuje smanjenjem gustine kostiju, zbog čega one postaju porozne.

Smanjuje se količina kalcijuma koji normalno osigurava čvrstinu kosti i koštanog tkiva, koje omogućava potpornu funkciju kostima.

Takve krhke i porozne kosti pojačano su osetljive na različite fizičke stresove (udarce, padove).

Osteoporoza je jedan od glavnih uzroka ozbiljnog invaliditeta starijih ljudi.

Prelom kuka uzrokovan osteoporozom zahvata jednu od tri žene i jednog od pet muškaraca u dobi do osamdeset i pet godina.

Uprkos postojanju objektivnih mogućnosti, osteoporoza je i dalje nedovoljno dijagnostikovana i lečena.


Epidemiološki status

Osteoporoza je bolest sa kojom se suočava populacija tzv. "trećeg životnog doba", odnosno starije osobe. Od osteoporoze boluje 75 miliona ljudi u Evropi, SAD-u i Japanu.

Smatra se da je u Srbiji ovom bolešću pogođeno oko 375 hiljada žena.

Prema najnovijim istraživanjima broj ljudi kod kojih je ustanovljena osteoporoza će se udvostručiti u narednih 50 godina, usled starenja svetske populacije i uticaja raznih faktora, među kojima značajno mesto zauzima način života.


Klinička slika


Problem kod ove bolesti je to što protiče najčešće bez simptoma, do trenutka kada nastaju najteže posledice, odnosno frakture. Smanjenje visine, pogrbljenost i bolovi u leđima najčešće se pripisuju drugim razlozima ili jednostavno starenju. Smanjenje koštane gustine je praćeno i uvećanim rizikom za nastanak preloma, često nakon minimalnih trauma. Njen neizbežan pratilac je visoka učestalost preloma pršljenskih tela i vrata butne kosti sa velikim patnjama i invalidnošću.

Postoje dva različita tipa osteoporoze :

* tip 1 ili postmenopauzalna osteoporoza i
* tip 2 ili senilna (staračka) osteoporoza.

Postmenopauzalna osteoporoza se javlja kod žena nakon menopauze (poslednje menstruacije), praćena je prelomima pršljenova.

Senilna osteoporoza se javlja u oba pola nakon 70. godine, prezentuje se poglavito prelomima kuka i uzrokovana je starenjem.

Najčešći uzroci sekundarne osteoporoze (uzrokovane bolestima ili lekovima) su : lečenje steroidima i antikonvulzivima (lekovi za lečenje epilepsije). Osteoporoza dugo vremena ostaje klinički neupadljiva – ona nema karakteristične simptome i što je najvažnije, ne boli. Stoga se s pravom naziva "tihim kradljivcem" jer godinama osiromašuje koštanu masu sve dok ne spadne ispod takozvanog "praga za frakture" kada se javljaju klinički dramatične komplikacije bolesti - prelomi pršljenova.

Prelom pršljenova najčešće nastaje pri naglom pokretu, savijanju, dizanju tereta, a ponekada i bez ikakvog vidljivog povoda. Prelom pršljena dovodi do pogurenog držanja karakterističnog za osteoporozu. Telesna visina se smanjuje sa svakim prelomom - oko 2-4 cm.


Lečenje

Najsavremenije metode lečenja osteoporoze uključuju primenu novih lekova - bisfosfonata. Oni dokazano smanjuju rizik za nastanak vertebralnih i preloma kuka. To su sada najefektniji lekovi za lečenje osteoporoze i kod žena i kod muškaraca.

Jedan od preparata koji je pokazao najbolje rezultate u primeni je Bonviva (ibandronat 150mg). Ovaj preparat spada u nehormonske lekove koji se koriste u prevenciji i lečenju osteoporoze i jedinstven je među bisfosfonatima po tome što se uzima jednanput mesečno, oralno. Bezbednost, efikasnost i tolerancija u odnosu na lek Bonviva proučavani su kroz opsežan program kliničkih ispitivanja na oko 11.000 pacijenata u periodu od tri godine. U velikim registracionim studijama, ovaj lek pokazao je snažno antifrakturno dejstvo, tj. pospešuje gustinu/čvrstinu kostiju. Istraživanja pokazuju da će mogućnost ređeg uzimanja leka povećati izglede da se nastavi sa lečenjem.

Prevencija


Najbitniji put u sprečavanju nastanka osteoporoze je prevencija. Dovoljan unos kalcijuma i vitamina D hranom vrlo su značajan faktor u pravovremenoj zaštiti. Neophodno je da posmenopauzalne žene unose 1200 mg kalcijuma i 400-800 IU vitamina D dnevno, da vežbaju jačanje muskulature i izbegavaju preteranu upotrebu duvana, unosa alkohola i kafe. Dobri izvori kalcijuma u hrani su mleko polumasni jogurt, sir, brokoli, sok od narandže i drugi proizvodi.

Vežbanje može pomoći u izgradnji jakih kostiju i usporavanju gubitka koštanog tkiva. Pušenje povećava gubitak koštanog tkiva, zbog smanjenja količine estrogena koje telo proizvodi i smanjene apsorpcije kalcijuma iz creva. Supstituciona hormonska terapija je najvažnije sredstvo za smanjenje rizika od osteoporoze tokom i nakon menopauze. Više od dva alkoholna pića dnevno mogu smanjiti formiranje kostiju i smanjiti telesnu sposobnost apsorpcije kalcijuma.

-------------------------------------------------------------------------------------

MENISKUS

Najpoznatiji deo kolenog zgloba uverljivo je njegova najmanja sastavnica, mali meniskus.

Nachinjen od hrskavice i nalik mladom mesecu ili slovu "C", on cutke odradjuje svoju na bash zahvalnu ulogu sve dok moze izdrzati napore i stres koje pred njega svakodnevno postavljamo. Kada napokon posustane pa se oshteti ili pukne, koleno se blokira, chesto otekne i postane potpuno neupotrebljivo, a jedini izlaz je oprativni zahvat.


Osnovna je uloga meniskusa stabilizacija kolena pri pokretanju. S obzirom da je glavica zgloba u obliku valjka, a chasica vrlo plitka, gotovo ravna, uvek postoji opasnost od klizanja i iskliznuca. Tu opasnost smanjuje upravo meniskus koji je smeshten na rubu chashice chineci je dubljom.

To pojednostavljeno znači da smo sa meniskusom od plitkog dobili duboki tanjir. Da ne bi sve bilo tako jednostavno, pobrinula se sama priroda, pa tako u kolenu imamo dve odvojene zglobne chashice, shto znachi i dva meniskusa (vanjski i unutarnji).

Odredjene kretnje u kolenu mogu oshtetiti meniskus. Takve su kretnje obichno brze i nenadane, kada mishici i tetive svojom akcijom ne stignu fiksirati sve segmente, pa se zglobna chaura i ligamenti jako naprezu, a zglobna glavica vrshi jaki pritisak na sam meniskus ili meniskuse.

Oshtecenje se moze dogoditi od jednom, ali je cheshca situacija zbir malih oshtecenja koja na kraju rezultiraju puknucem, uz vec spominjani otok i blokadu kolena, te nemogucnost njegova pokretanja.

Kada se to dogodi nikakva konzervativna terapija ne daje dobar rezultat, vec samo operacija, a danas se ona izvodi pomocu artroskopa i na kozi ostavlja vrlo mali trag u vidu dva centimetarska reza, po jedan sa svake strane zgloba.

Nakon operativnog zahvata oporavak je vrlo brz, te se hoda vec drugi dan, a sportisti trche nakon sedam dana od zahvata.

Kako to, pitati cete se, ako je meniskus toliko bitan za funkciju kolena?

Jedan je razlog kompenzacijska sposobnost kolena koja se vidi u jache zategnutim tetivama koje okruzuju i stabiliziraju zglob. Drugi je razlog nastojanje tela da nadomesti odstranjeni meniskus, pa tako nastaje struktura slichna njemu, ali sachinjena od tkiva koje ima slabije karakteristike no hrskavica.

Tako nakon relativno kratkog vremena od ozlede i operacije zglob postaje potpuno sposoban za punu funkciju.

Druga su pricha manja oshtecenja meniskusa koja izazivaju bol i manje blokade u kolenu, ali ne ugrozavaju kretanje. Lechenje takvih stanja moze biti razlichito, ali je u osnovi neoperativno.

Kroz praksu se pokazalo da klasichna fizikalna terapija deluje tek na upalu i bol, te se redovno upotrebljavaju ultrazvuk, laser, magentoterapija i elektroterapija.

No, tek vezbanje i to usmereno i redovno, moze dovesti do stabilizacije kolena i to putem povecanja snage mishića butine i lista, koji tada bolje i kvalitetnije prenose sile kretanja u svim smerovima. To znachi i da su pritisci na meniskus manji, kao i rizik daljnjeg njegova ozledjivanja.

Osim same grube snage i izdrzljivosti mishica, valja u kasnijoj fazi unaprediti brzinu reakcije, balans, te eksplozivnost, a sve u cilju daljnje prevencije ponovnog ili novog ozledjivanja.

Valja napomenuti da je dijagnostika meniskealnih lezija poseban problem. Klasičnim fizikalnim pregledom (kada lekar vrti koleno i radi na njemu testove), moze se postaviti tek sumlja na ovu dijagnozu. Vrlo chesto oshtecenja hrskavice i meniskusa imaju gotovo identichne siptome, a njihovo lechenje moze biti bitno drugachije.

Magnetska rezonanca kao vrlo precizna pretraga moze povecati sigurnost, ali se i tu dogadjaju pogreshke (iako retko). Tek artroskopskim ulaskom u koleno i direktnim vizuelnim pregledom može se sa sigurnoshcu utvrditi uzrok bolova i zakochenja, nakon chega sledi i odluka o daljnjim zahvatima u lečenju. No artroskopija je ipak operativni zahvat, iako minimlno invazivan i sa neznatnim rizikom, chinimo ga tek kod vecih ugroza mobilnosti samog kolena.

Dugogodishnje pracenje onih pacijenata koji su u proshlosti artroskopski uklonili jedan ili oba meniskusa iz jednog ili oba kolena pokazalo je da imaju veću šansu razviti osteoartritis, odnosno artrozu kolena brze od onih kojima meniskus nije oshtećen i uklonjen.

Tako danas ortopedi nastoje spasiti tu malu hrskavichastu strukturu kada god je to moguce, shto ce reci da nije retkost da se umesto potpune menisketomije (uklanjanja celog meniska) chini parcijalna, ili kod specifičnih oshtecenja chak i shivanje meniska.

---------------------------------------------------------------------------


Epikondilitis ili teniski lakat

Teniski lakat vrlo je čest bolni sindrom, te bez obzira na nadimak, nije rezerviran samo za tenisere. Naime, lakat i pokreti u njemu u mnogome su koren pokretima u šaci koja nam je za svakodnevni život i sportske aktivnosti od iznimne važnosti.

U okolini lakta hvata se većina mišića koja pokreće prste i omogućuje njihov stisak i opuštanje. To će reći sa se sve što uhvatimo, podignemo ili nosimo u rukama, neizostavno prenosi od šake preko lakta, pa sve do ramena.. No, to nije problem.

Za prenos sila telo je ustrojeno više nego dobro. Problem nastaje onda kada se određeni monotoni poreti ponavljaju iznimno dugo, a pogotovo onda kada su izvođeni vrlo snažno. Pokreti servisa ili bekenda u tenisu izvrstan su primer za to, no ništa manje rizični ni kružni pokreti pri čišćenju, posebno pranju prozora, zidanju (mešanju betona), farbanju zidova, te nekim drugim manuelnim aktivnostima, poput kopanja.

Sve to može dovesti do preopterećenja mišića mišića podlaktice, te posledično do upale njihovog pripoja na laktu, što zovemo epikondilitisom, ili preciznije lateralnim epikondilitisom, odnosno, teniskim laktom.

Najznačajniji simptom u ovog sindroma, jeste bol, koja u početku može biti slabog intenziteta, da bi kasnije postajala sve jača, ali može doći i od jednom, kao oštra bol izazvana nekom kretnjom ili intentzivnom fizičkom aktivnošću. U oba slučaja bol se pojačava kod hvatanja šakom ili opružanja prstiju, što onemogućava rad u nekim profesijama.

Za lečenje je najvažnije brzo i pravilno dijagnostikovati oboljenje i odmah započeti s terapijom. Njoj je svrha smiriti upalu, pa se uobičajeno kombinuju ledeni oblozi, elektroterapija i magnetoterapija, a kasnije i ultrazvučno lečenje, laser, presoterapija te vakuum terapija. Važne su i vežbe, pogotovo istezanje mišića podlaktice, koje ih ima za cilj opustiti i na taj način umanjiti bol.

No, valja naglasiti da ovo oboljenje može biti vrlo uporno, pa se lečenje može protegnuti nedeljama, a ponekad i mesecima do potpunog nestanka svih simptoma. Zato je vrlo važno ne zanemariti bolove u predelu lakta i ne očekivati da oni prođu sami od sebe, jer se to u većini slučajeva neće dogoditi.

Statistika kaže da i kod najbolje, pravovremene i dovoljno uporno sprovedene fizioterapije ostaje čak 30% onih koji ne osećaju dovoljno smanjenje simptoma za povratak u normalnu svakodnevicu ili sportsku aktivnost. Kod njih se može pokušati sa instilacijom kortizona (injekcija direktno na mesto upale), a kada niti to ne donese rezultat i sa operativnim zahvatom. Poslednjih se godina izuzetno uspješnom u slučajeva «otpornih» na klasično lečenje pokazala i terapija udarnim talasom (ESWT).

Poseban je problem ponovni povratak na posao ili sportsku aktivnost nakon završenog lečenja, Jasno je da su upravo pokreti koji se događaju unutar njih i uzrokovali ozledu. Ako se taj povratak učini naglo i bez određene zaštite, ponovna pojava bolova, te s njima povezanih procesa, više je nego verojatna. Gde je to moguće, dobro je promeniti radni alat ili način njegovog hvatanja, te tako smanjiti stres na strukture lakta. U sportskim aktivnostima, posebice kod sportista koji intenzivno treniraju, to nije moguće, pa valja upotrebiti podlaktični steznik, koji svojim pritiskom na mišiće smanjuje njihovu maksimalnu snagu, te na taj način rasterećuje lakat. No svako rasterećenje jednog dela sastava za pokretanje dodatno opterećuje drugi, pa skladno tome i povećava rizik od ozleda. Pa opet, kratkotrajno nošenje samo u prilikama kada je stres za lakat i najveći, učiniti će dobro u ovom slučaju.

Lekove protiv bolova, te kreme koje zagrejavaju bolno područje i na taj način smanjuju bolnost, generalno se ne preporuchuju. Bez bolova ili s njihovim smanjenjem nestaje i neophodan oprez pri fizičkoj aktivnosti, što za posledicu neretko ima i jače ozleđivanje, kao i intenzivniju bol nakon prestanka delovanja tablete ili kreme.

Pored svog «starijeg brata» teniskog lakta, poznatog i kao lateralni epikondilitis, nije retkost bolno stanje koje nazivamo «golf lakat» ili medijalni epikondilitis. Najjednostavnije ih je razlikovati na način da je bol kod prvog locirana sa vanjske, a kod drugog sa unutarnje strane lakta. Iako su im uzroci slični, tok lečenja može biti različit, a i vreme oporavka kod potonjeg zna biti vrlo dugo.

I ovo bolno stanje spada u grupu tzv. sindroma prenaprezanja. Razvija se polako, kako se zbrajaju mikrotraume od redovitih kretnji koje uključuju opružanje ruke u laktu u kombinaciji sa savijanjem šake.

Možda će lakše biti zamisliti tu kretnju u koliko se zna da je ona uključena u pokret pri servisu u tenisu, smeču u odbojci, šutu u rukometu. Unutar te kretnje dolazi do snažnog povlačenja grupe mišića koji se svi hvataju na jedno malo područje sa unutarnje strane lakta. Malo po malo na mestu prelaska mišića u tetivu ili pak na pripoju tetive za kost razvija se stanje hronične upale karakterisano bolnošću na dodir, te bolovima kod pokretanja šake i podlaktice, naročito kod opisanih kretnji u sportskim aktivnostima ili svakodnevnom životu.

Iako je moguće da bolovi nastupe od jednom, češće se događa polagani nastanak bolnog stanja, bilo da se prvo javi slaba bolnost koja se postupno pojačava s vremenom, bilo scenario u kojem se slaba bolnost javi, pa nestane nakon kraćeg odmora, da bi se pri sledećem fizičkom opterećenju ponovno pojavila. Bilo koji od ovih oblika se pojavio, važno je što pre započeti sa adekvatnim lečenjem, pre kojeg svakako treba nastojati uspostaviti pozitivnu dijagnozu (pregledom specijalsiste, te eventualno ultrazvučnom dijagnostikom).

Fizoterapija je identična onoj u teniskog lakta. Ona, naravno, mora biti prećena adekvatnim vežbama snage za podlakticu, nadlakticu, ali i celi rameni obruč. Naime, neki autori jedan deo lateralnih i medijalnih epikondilitisa dovode u vezu sa slabošću muskulature ramenog obruča. Po njima u kretnjama koje su već opisane kao uzrok «golf lakta» rotaciju koju bi trebali izvesti mišići ramena preuzimaju mišići podlaktice, pa je to put kojimn se stvara preopterećenje na njima.


Osim svih navedenih terapijskoh postupaka (u koje se još može uključiti i uzimanje protuupalnih lekova) vrlo je važno evaluirati tehniku samog sporta ili aktivnosti kojom se pacijent bavi. Naime osim eventualno prisutne mišićne slabosti, jedan od najverojatnijih uzroka preopetrećenja na laktu može biti loša tehnika servisa u tenisu ili udarca u odbojci, a čak se može smanjiti ako se promeni ugao tela. Sve u svemu, lečenje ovog sindroma prenaprezanja može potrajati i do 12 meseci, naročito onda kada se sa terapijom krene tek pošto su bolovi prisutni više od 3 meseca neprekidno.

------------------------------------------------------------------

RUPTURA PREDNJEG UKRSTENOG LIGAMENTA

ACL (u novije vreme se upotrebljava i kratica LCA) skraćenica je od «anterior cruciatum ligament», ili prednje ukrshtene veze. Reč je o vrlo snažnom unutashnjem ligamentu kolena, čije ozlede viđamo često kod sportista (bilo profesionalnih ili rekreativnih), a nakon kojih je oporavak redovito dug i komplikovan.

Da bi razumeli značaj ovog ligamenta u celom sastavu kolena, važno je napomenuti da je zglobna čašica u najvećem zglobu u ljudskom telu (kolenu) vrlo plitka, a da glavica podseća na valjak. To s jedne strane omogućava veliku pokretljivost, ali s druge karakterishe celi sastav kao vrlo nestabilan i sklon ozledama.

Kako bi se smanjila mogućnost «izletanja» zglobnih tela iz svojih prirodnih ležišta, koleno je okruženo s nekoliko nivoa obrane. Prvi su svakako mišići, a oni oko kolena uverljivo su najjači u celom organizmu. Zatim je prisutan celi splet vanjskih ligamenata koji ukružuju zglob i daju mu dodatnu čvrstoću. Na kraju, tu su i dva unutarnja ligamenta, zakopana duboko u samom kolenu, a zovemo ih prednja i zadnja ukrshtena veza.

ACL sprečava da zglobna glavica ne «pobegne» prema napred pri mnogobrojnim , kako u sportskim aktivnostima, tako i van njih.

Mehanizam ozlede, odnosno puknuća ACL-a zasnovan je na traumi i to takvoj koja vanjske sile usmerava prema kolenu u smislu njegova forsiranog opružanja i rotacije. Primeri za to su mnogobrojni, od pada pri skijanju, doskoka u odbojci, promene pravca pri napadu u rukometu, pa sve do udaraca ili blokade potkolenice u situacijama dok je telo još u pokretu (borilački sportovi, uklizavanje u fidbalu i sl.).

Najčešće je pri samoj ozledi prisutna vrlo intenzivna bol praćena nastajanjem otoka i smanjenom pokretljivošću kolena. Za prvu pomoć treba upotrebiti led kako bi se smanjila bolnost, te učiniti kompresiju elastičnim zavojem, a sve u nastojanju da se smanji nastajanje otoka.

Nakon toga valja tačno dijagnostikovati nastalu ozledu.



Pri prvom pregledu lekar će nastojati iglom i špricom aspirirati (evakuirati) otok, te ako naiđe na krv, to će biti prvi znak da se vrlo verojatno radi o puknuću ACL-a. Osim toga, uklanjenje krvi iz kolena obično donosi i smanjenje bolova. Nakon toga slede testovi za koleno, te postavljanje konačne dijagnoze. Na žalost, retko je ruptrura ACL-a jedina ozleda u kolenu. S obzirom na povezanost struktura u tom zglobu, kao i na snagu sila koje moraju biti prisutne ne bi li se ova ozleda dogodila, u samom procesu njena nastajanja događaju se oštećenja i drugih kolenih struktura, od kojih najčešće strada maniskus, zatim kolateralni ligament (jedan od vanjskih ligamenata kolena), ponekad hrskavica, a ređe i stražnja ukrshtena veza (PCL). Kako bi stanje samog kolena bilo posve jasno (a to je nužno ne bi li se isplanirao najbolji način lečenja) postoje dva tipa dijagnostike.

Prvi je MR (magnetska rezonanca), koja nam daje uvid u stanje mekih tkiva u samom zglobu. Ako je snimka jasna i pokazuje što je tačno oštećeno, valja pristupiti dogovoru oko daljnje terapije. U koliko postoje dvojbe oko toga što je tačno oštećeno i pored MR-a (ni ovo nije 100% tačna dijagnostička metoda), valja pre odluke o daljnjem lečenju učiniti artroskopiju, što je u osnovi mali operativni zahvat u kojemu se sa dve sonde ulazi u koleno, te vizualno pregledava njegovo stanje.


Nakon što je definitivno postavljena dijagnoza rupture prednje ukrshtene veze (ACL-a), sledi lečenje koje kod ove ozlede nikada nije jednostavno, a niti kratko. U koliko se radi o delomičnom puknuću ligamenta, tada se okrećemo neoperativnom tretmanu u smislu fizioterapije i kinezioterapije. Cilj je ukloniti eventualno prisutan otok, te postupno ojačati mišiće koji okružuju koleno,a zatim ih i pripremiti za sve ono što ih očekuje u okruženju jedne sportske aktivnosti (ako je pacijent aktivni sportista).

Celi taj proces traje oko 12 nedelja, a uključuje tehnike poboljšanja izdržljivosti, brzine reakcije i balansa.


Kada je reč o potpunom puknuću ACL-a, stvari se još više komplikuju, jer taj ligament nije moguće naprosto «sašiti» i na taj način popraviti ozledu. Kako se radi o nedostatku krucijalnog stabilizatora kolena, danas se u modernoj ortopediji nastoji što je ranije moguće učiniti tzv. «plastika» ligamenta. Taj operativni zahvat uključuje uzimanje dela ligamenta patele ili dela tetive jednog od mišića zadnje lože natkolenice te njegovo implantiranje na mesto rupturiranog ACL-a. Koliko je ozbiljan ovaj zahvat govori i činjenica da se u procesu buši i butna i goljenična kost, te se u tako pripremljene udubine postavljaju krajevi novog ligamenta. Sve se zajedno fiksira vidama. Nakon operacije sledi dug rehabilitacijski postupak, koji neizostavno traje 6 meseci i uključuje sve što je već navedeno u neoperativnom lečenju delomične rupture.

Valja isto tako reći da je uspešnost ovog postupka od 70°-90°, a u zavisnosti od autora studije, dok se pod uspešne ishode računaju oni pacijenti koji se mogu vratiti u potpuni opseg fizičkih aktivnosti pre operativnog zahvata (uključujući tu i sportiste).


Treba napomenuti da postoji i alternativa operativnom zahvatu. To je već spomenuti neoperativni pristup, u kojem se nastoji kao i kod delimične rupture, osposobiti mišićno ligamentarni sastav da preuzme deo ili kompletnu funkciju stabilizacije kolena. Dobra strana tog pristupa jest činjenica da se izbegava jedna prilično opsežna operacija, te se ukupno vreme lečenja skraćuje na 3 meseca. No, opasnost se krije u tome da u koliko ponovo dođe do «izletanja» kolena, odnosno nestabilnosti pri kretanju, vrlo je verojatno da će ono pruzročiti novo oštećenje drugih struktura u kolenu (poput meniskusa, hrskavice ili drugih ligamenata).

Stoga valja vrlo pažljivo odmeriti sve razloge za i protiv operativnog zahvata u konkretnom slučaju, te se na kraju o postupku lečenja dogovoriti i sa pacijentom.

Plastiku ACL-a izbegavamo kod vrlo mladih i vrlo starih pacijenata. Kod ovih prvih iz razloga što rast nije završen, a kod drugih jer taj tip ozlede neće bitno utecati na njihovu pokretljivost. Isto je tako važna fizička aktivnost samog pacijenta. U koliko se radi o osobi koja se malo kreće i nema sportskih afiniteta, tada operacija neće biti neophodna. U koliko je, s druge strane, reč o aktivnom ili profesionalnom sportisti, pogotovo ako se radi o sportu poput skijanja, košarke, rukometa ili odbojke, plastika ACL-a može biti najbolje rešenje.


Istini za volju, valja reći da postoji nemali broj sportista iz spomenutih sportova koji su se uspeli vratiti punoj sportskoj aktivnosti posle ove ozlede i bez operativnog zahvata. Isto je tako mnogo onih koji su to pokušali, ali su na kraju zbog celog niza problema bili prisiljeni učiniti operativni zahvat. Sve to govori u prilog činjenici da se u slučaju potpune rupture ACL-a (kao u ostalom i kod celog niza drugih ozleda ili oboljenja), odluka o smeru lečenja treba doneti individualno, u dogovoru sa pacijentom, a poštujući sve njegove specifičnosti.


Mortonova metatarzalgija predstavlja vrlo neugodan sindrom, a karakterishe ga bol u stopalu poradi koje je otežano, a ponekad i onemogućeno normalno hodanje, dok je uzrok tih bolova neurološki.

Kod Mortonovog neurona radi se o promeni na jednom malom živcu koji je smešten između trećeg i četvrtog nožnog prsta, te prolazi ispod ligamenta koji spaja dve kosti na stopalu. Ta promena odnosi se na njegovo zadebljanje. Iako se u početku mislilo da je reč o tumoru, pa zatim o upalnom procesu, s vremenom su obe ove teorije odbačene. Zadebljanje se naprosto razvija kao odgovor na iritaciju, traumu ili veliki pritisak, a čak 10 puta je češći u žena no u muškaraca.

Simptomi ovog stanja pre svega su bol i pečenje sa prednje i donje strane stopala, odnosno na „korenovima" prstiju. Ta bol se u glavnom pojačava fizičkom aktivnošću, hodanjem i trčanjem, a ponekad i samim nošenjem cipela. Moguća je takođe i utrnutost prstiju i prednjeg dela stopala, te druge neugodne senzacije u nožnim prstima. Bol će svakako pojačati nošenje cipela sa visokim potpeticama, kao i uskih cipela. Pri pregledu važno je isključiti celi niz stanja koja imaju slične simptome.

Pre svega lom zamora, naročito u sportista, zatim artritis, reumatodini artritis, giht, te upalna stanja na tetivama. U tu svrhu potrebno je uraditi RTG dijagnostiku, a po potrebi i ultrazvučnu pretragu. Retko je potrebno dodatno potvrditi dijagnozu magnetskom rezonancom. Posebice je važno temeljito pregledati kožu donje strane stopala kako bi se isključili žuljevi ili kalusi.

Lečenje ovog oboljenja izgleda jednostavno, no u praksi nije uvek delotvorno. Literatura uobičajeno preporučuje nošenje specijalnih ortopedskih uložaka, udobne obuće, uzimanje analgetika, ili direktno injektiranje analgetika i kortikosteroida (blokada) na zonu živčanog zadebljanja.

U koliko sve to ne pomogne, preporuje se operativni zahvat kojem je cilj odstraniti zadebljali živac. Rezultati ovakvog postupka mogu, ali i ne moraju biti zadovoljavajući.

Iako se u literaturi retko ili uopste ne spominje fizioterapija kao opcija u lečenju ovog stanja, naše iskustvo govori u prilog tome da ova terapijska metoda može biti od velike pomoći u smanjenju ili uklanjanju bolova kod ovog neugodnog sindroma. Dve su temeljne opcije. Prva je zasnovana na terapiji laserom i ultrazvukom. U ovom pristupu ultrazvuk svojim mikrovibracijama, a laser svojim fotostimulacijskim i termičkim učinkom smanjuju bolnost pri pokretanju . U kombinaciji sa vežbama propriocepcije moguće se minimalizirati ili potpuno ukloniti bolove kod većine pacijenata. Drugu opciju predstavlja terapija udarnim talasom i njen učinak na smanjenje osetljivosti receptora za bol putem hiperstimulacijske analgezije, opet u kombinaciji sa vežbama.

Uz dodatak brige o adekvatnoj obući, kao i sa kvalitetnim ortopedskim ulošcima, mortonova metatarzalgija jest jedan neugodan, ali izlečiv bolni sindrom koji ne mora umanjivati sposobnost za obavljanje dnevnih ili sportskih aktivnosti.






  • 0




0 članova čita ovu temu

0 članova, 0 gosta, 0 anonimnih korisnika