Gde vozis po Nemackoj gde si vozio ovde? Uz duzno postovanje vih ucesnika u raspravi mislim da poredite babe i zabe. Ocek koji je napisao svoje vidjenje situacije zivi u nekom manjem mestu 30km od Studgarta, a vi to onda poredite sa Beogradom. Malo zadjite dalje od beograda pa cete videti da isto tako nije strasno voziti bicikl po delovima koji nisu Beograd. Evo već 20 godina + - vozim aktivno drumski bicikl i nisam nesto primetio da samo mene cekaju da me neko ubije. Sve moje tvrdnje imam i dokumentovane na app my bike radar trafic gde se vidi da u vecini slucajeva voazi preteknu na propisnu udaljenost a da je brina preticanja mnogo manja od dozvoljene brzine kretanja. Ovo pisem za voznju oko Novog Sada, Fruska gora itd.
"Ali ovde sam shvatio jednu stvar: mozes doci iz bilo koje zemlje na svetu i postovaces pravila, stajaces na crveno, vezaces pojas, obilazices biciklistu na metar i po. Ali kada se vratis u svoju zemlju, vracaces se i starim navikama. To znaci da nismo mi losiji ljudi, jednostavno kod nas zakon nije dovoljno strog da promeni ponasanje."
Ovaj deo upravo ukauuje na to da smo LOSI LJUDI. Ne treba mi nikakav zakon da bih se ponasao normalno. Ne menja zakon ponasanje vec kucno vaspitanje, empatija, briga prema drugima itd.
Ja se uz dužno poštovanje tebe kao bickliste sa višedecenijskim stažom, ipak ne bih u potpunosti složio.
Moj biciklistički staž je dosta tanji, vozim ja ali ne prelazim ni blizu tolike kilometraže kao mnogi članovi ovog foruma, ali s obzirom da skoro već desetak godina živim u Nemačkoj, prošao sam dovoljno situacija i kod nas a i ovde kao bicilista u saobraćaju da bih mogao da povučem neku paralelu između naše i njihove vozačke kulture i respekta prema biciklisti kao prema ravnopravnom učesniku u saobraćaju.
Ovde sam dugo vremena vozio bicikl, što rekreativno što na posao, do teretane, do grada kad teba nešto da obavim itd. Živim u gradu Manhajmu koji je tipa veličine Novog Sada i grad je, iako dosta opterećen saobraćajem, ispresecan raznorazanim biciklističkim stazama. Nisu sve od tih staza u savršenom stanju, ali ni na jednoj nema parkiranih automobila, a ako kojim slučajem asfalt delite sa automobilima, onda je ta vaša traka iscrtana jarko crvenom bojom a vozači je poštuju kao Svetog Petra. Sem po gradu, vozio sam drumski bicikli u krugu do 100 km od grada gde živim, što po manjim ravničarskim mestima, što po kojekakvim brdima i padinama. Za ovih desetak godina doživeo sam jednu situaciju gde mi je jedan debil svirao jer nisam koristio biciklističku stazu gde sam mogao, a nikada nisam doživeo nikakvu rizičnu situacjiu u kojoj je moj život ili zdravlje dovedeno u pitanje.
Bicikl sam uporedo vozio i kada bih dolazio u Srbiju za vreme godišnjeg odmora, doduše tek nekoliko stotina kilometara godišnje. I za tu skromnu kilometražu uspem da doživim toliko neprijatnih iskustava koliko u Nemačkoj nisam uspeo da sakupim za 10 godina, a uz to vozim uglavnom po selima Vojvođanske ravnice i tu i tamo par puta odem do Fruške Gore. Ruku na srce, istina je da na putevima vozači biciklistu obilaze po propisu, pa nekad i daleko šire nego što je to potrebno, ali SAMO u slučaju da iz suprotnog smera ne dolazi vozilo. Ako pak neko dolazi iz kontra smera, nema tog vozača našeg mentaliteta koji će stisnuti kočnicu i sačekati da se mimoiđe sa drugim autom, nego će pošto poto probati da se ugura u traku tik pored tvog levog lakta. Ajde to još nekako kad je u pitanju putnički auto, ali kad ti to uradi šleper pa ti onda prikolica proleti na par centimetara od uveta, prođe ti ceo život kroz glavu za nekoliko sekundi. Ili na primer, što je kod nas normalno da ljudi na magistralnim putevima voze 120 (jer nema policije da kažnjava, a i kad je ima, sve se rešava sa par crvenih), pa obilaze bukvalno sve što im se nađe na putu. I onda naravno obilaze auto dok im biciklista iz suprotnog smera ide u susret ali nemaju nameru da se sklone nego još i ubrzavaju. Bilo kakav kontakt sa autom u ovoj sitauciji i skupljali bi te pincetom po ulici, tu spasa nema. Dešavalao mi se na primer i da se spuštam sa Fruške Gore i idem nekih 50 na sat, i na ulazu u Petrovaradin lik me obilazi autom, i bukvalno posle 10 metara kočl da bi skrenuo. Kako sam izbegao pad i šta sam mu sve spomenuo kada sam jedva izmanevrisao da ne padnem, ne sećam se više ni sam. Sećam i da sam jednom vozio bajs u svom rodnom selu, u Kaću, redovno bicilističkom stazom po putu, i neki debil je na parkingu pored puta parkirao kombi sa nekim cevima koje su virile iz gepeka jedno 2 metra, i to tačno u visini moje glave. Na prvi mah nisam primetio te cevi i srećom u zadnjem momentu sam pognuo glavu dok sam pored tog kombija prošao brzinom od tipa tredesetak na sat. Da nisam refleksno pognuo glavu, nisam siguran ni da li bih ovo sad pisao.
Ja sam jedan od onih ljudi koji definitivno ne vole da kude svoje a hvale tuđe, ne kapiram šta se time dobija. Ali isto tako se trudim biti realan i sagledati stvari iz nekog objektivnog ugla. S obzirom da sam učesnik u saobraćaju i kao vozač dok boravim u Srbiji i da godišnje napravim minimum 5000 vozeći auto u Srbiji, mogu slobodno da napišem da mislim da je naša saobraćajna kultura ravna nuli. Sirenu korisitmo više nego žmigavac, često se bahato i bezobzirno parkiramo, neretko i na mestima za invalide iako su druga parking mesta dostupna (ali par desetina metara udaljena), gotovo nikad ne propuštamo jedne druge da se uključimo iz jedne trake u drugu, vozimo po gradu i naseljenim mestima daleko preko ograničenja, da ne pominjem nekulturu prema bicilistima u saobraćaju, itd.
Ima naravno mnogo stvari koje god našeg naroda volim (gostoprimstvo, druželjubivost, empatija makar kod normalnih ljudi, nesebičnost itd), ali ako govorimo konkretno samo o saobraćaju, mišljenja sam da u tom domenu treba da budemo mnogo bolji, a to će se destit samo i jedno ako kaznena politka u saobraćaju bude daleko strožija, efektivnija i ista za sve. Međutim to će se nažalost u skorije vreme jako treško desitit, s obzirom da smo svedoci da i neki daleko bitniji aspekti društva ne funkcionišu i da su nam potrebno korenite reforme, koje se opet u jednoj totalitarnoj diktaturi u kojoj naš narod živi, jako teško sprovode.