Kajmakčalan - kapija slobode
#1
Postavljeno 19 September 2021 - 06:52 AM
Od 4 učesnika ne računajući mene na kraju krenuo je samo jedan. Ostala trojica odustala jer kao što često i bude želja u početku potisne realne mogućnosti i kako se početak približava tako nekima bude sve jasnije da to neće moći odraditi. A da će biti lako.. neće jer nas čeka uspon na planinu Nidže u dužini od oko 27km na visinu od 2520 mnv. U planu je da se do samog vrha istera ili izgura bic sa kompletnom opremom koja je na njemu.. ako je mogla Srpska vojska 1916-te da iznese svo ono naoružanje moći ćemo i mi.
I tako je knjiga spala na 2 slova, tj krenusmo samo nas dvojica.. moj drug Fića i ja.
Trenutno smo u Bitolju, danas je planiran dolazak u podnožje planine, sutra uz Božiju pomoć izlazimo gore.
Poneka sličica sad.. ostatak, tj komplet foto utisci kad se vratim kući.
https://picasaweb.go...208760685671353
#2
Postavljeno 19 September 2021 - 07:18 AM
Kako bi je što duže pamtili Galičica nas je častila sa solidnom olujom na vrhu.
Ali za utehu pre toga Ohrid je pored jezera ponudio rajsku plažu za noćenje
Usput posle Galičice pozdravio nas je i Pelister
I na kraju odmor u Bitolju
Nastavak po povratku iz Grecije čim se dokopamo nekog interneta.
#4
Postavljeno 19 September 2021 - 07:12 PM
Послато са Pixel 4a помоћу Тапатока
#6
Postavljeno 20 September 2021 - 07:19 AM
https://picasaweb.go...208760685671353
#7
Postavljeno 20 September 2021 - 03:01 PM
*
oćete li do Soluna?
#8
Postavljeno 20 September 2021 - 03:02 PM
U slavu i čast mom pradedi i svim ostalim borcima u l sv. ratu.
VEČNA IM SLAVA
Amin!!!
https://picasaweb.go...208760685671353
#11
Postavljeno 21 September 2021 - 06:20 PM
https://picasaweb.go...208760685671353
#12
Postavljeno 30 September 2021 - 05:47 PM
7 dana kasnije.. toliko sam već kod kuće
Nekoliko godina razmišljao sam o Kajmakčalanu. Planirao, razradjivao neki plan u glavi, i stalno odlagao za neku narednu priliku. A prilika je bilo vrlo malo jer je odlazak poprilično složen. Trebalo je uklopiti slobodno vreme sa vremenskim prilikama a tu se našao i covid 19. Uvek je bilo i prijatelja zainteresovanih za ovaj poduhvat što je bilo dobro jer ovakav put treba podeliti sa nekim. I uvek je neko bio onemogućen da krene iz nekog razloga te se tako i odlagalo.
Početkom ove godine sam konačno prelomio.. ako vremenske prilike dozvole u septembru idem ili sam ili sa nekim u društvu. Što bi rekli "sad ili nikad". Pozvao sam četvoricu dobrih drugara. Svi stariji od mene. Dakle, opet sam najmladji u grupi. I svi smo se jednoglasno složili.. idemo u septembru. Taman na 105 godina bitke na Kajmakčalanu. Svi smo se takodje jednoglasno složili da krenemo iz Skoplja, prodjemo kroz Ohrid, predjemo preko Galičice i iz Bitolja udjemo u Grčku odakle bi se popeli na Kajmakčalan.
Volja i elan bili su iznad očekivanja. I kako se septembar lagano primicao tako je i grupa počela da se osipa. Lagano, jedan po jedan polako su naglašavali odustajanje. Gotovo pred sam polazak knjiga spade na tri slova. Aham, tri čoveka na tom putu je sasvim ok. Šteta za preostalu dvojicu ali viša sila protiv koje se ne može. Nas dvojica, Fića i ja iz Beograda krenuli smo autobusom. Treći član je trebao da se priključi dva dana kasnije. Do toga nije došlo.. opet viša sila te knjiga spade na 2 slova.
U Skoplje stižemo 16. septembra oko 6 ujutro posle 8 sati klackanja u autobusu. Nije nam smetalo, bio nam je bitan samo polazak i cilj. Krećemo odmah posle doručka.
Usput svraćamo na kafu kod moje svastike koja živi u Skoplju. Ubrzo krećemo dalje.. i odmah uz brdo. Ne ide baš lako, nismo navikli na bicikle sa teretom a uspon dug.
Ulazimo u Brezovicu i nacionalni park Jasen, nekadašnje Titovo lovište. A u sred Jasena rampa. Rekoh sam sebi "dalje nećeš moći". I upravo tako je i bilo. Biciklistima je zabranjen prolaz kroz taj deo rezervata jer je on pripadao vojsci. Napred ne može, nazad je predaleko da se obidje jezero Kozjak. Spašava nas momak iz Skoplja koji je sa kombijem čekao 12h da se otvori prolaz te nam nudi prevoz na drugu stranu. Ubacujemo bicikle u kombi i sa njim prelazimo tih spornih 8km. Kod donje rampe zahvaljujemo za prevoz i izlazimo jer nismo hteli da propustimo vožnju pored jezera.
Krajem dana prolazimo Makedonski brod i zaustavljamo se deset km pre Kičeva na nekoj livadi gde dižemo šatore.
Narednog jutra svraćamo u Kičevo u kom sam trideset godina ranije bio u vojsci. Čak se i ne sećam kakav je grad tada bio. Uostalo nije mi nešto bilo bitno. Pažnju mi privlači slatkarnica u centru. Baklave, tulumbe, ekleri i još neki kojekakvi kolači. Svi su po 20 denara.. u Srpskim dinarima to nam dodje celih 40 din po komadu. Pojeo 5 komada.. šta da radim, jače je to od mene. I još zalio bozom.
Dalji nastavak puta beše nebitan, pomalo i naporan dok smo se gurali uz automobile na magistrali ka Ohridu. Vozači su prilično strpljivi, niko ne svira. I napokon Ohrid.. mogu reći da je ubav gradić. Leeep, jezero još lepše. Dovoljno da poželimo oonovo da dodjemi uovaj deo Makedonije.. i doći ćemo. Pronalazimo i restoran u centru gde ručamo. I gle čuda velikoga, nije skup. Očekivali smo jaču cenu jer je Ohrid turistički grad. Nastavljamo posle ručka pored jezera kako bi pronašli mesto za šatore. I onda rajski prizor pred nama.. fina plaža, veliko drvo, odignut plato iznad vode, ostrvce sa drvetom u vodi. Lepše ne može.
https://picasaweb.go...208760685671353
#13
Postavljeno 01 October 2021 - 09:26 PM
*
Kopiraj ceo tekst.
#14
Postavljeno 01 October 2021 - 09:56 PM
Malopre sam čitao na fb... bravo!
*
Kopiraj ceo tekst.
Hvala. Ostatak za vikend. Sad nisam doma
https://picasaweb.go...208760685671353
#15
Postavljeno 06 October 2021 - 07:36 PM
Sutradan, trećeg dana krećemo ka Galičici. Usput vidimo dosta zanimljivih detalaj, šteta bi bilo to da se propusti. Na početku uspona srećemo dve devojke iz Austrije. Putuju biciklima za koje su zakačene prikolice sa malom tendom. U njima voze pse.. dva Haskija. Malo popričasmo sa njima i svako na svoju stranu. One negde dole a mi gore.. uz Galičicu.
Uspon je dug 14km, ne mnogo težak. Galičica se potrudila da nam pruži doček vredan pamćenja.. na vrhu olujni vetar. Kiša piči vodoravno. Vrh planine zavijen u crni oblak, okolina izgleda gotovo kao Mordor iz gospodara prstenova. Tog dana na Galičici je bila trail trka pa sam razmišljao kome je gore.. nama na biciklima ili njima dok su trčali po ovom nevremenu.
Na vrhu na brzinu se presvlačimo i jurimo dole ka Prespanskom jezeru i dalje ka Bitolju gde nalazimo povoljan smeštaj u nekom hostelu jer treba ugrejati koske koje su se smrzle na Galičici. A nije loše ni odmoriti pred sutrašnji uspon na Kajmakčalan koji je dug oko 29km. Ispostaviće se da je to bila mudra Fićina ideja jer je kiša tokom noći neprekidno padala nekoliko sati.
Hostel.. mešavina hipi stila i razdoblja iz bivše SFRJ. Vlasnik, opušteni Makedonsc srednjih godina nudi kafu, čaj i rakiju. Uz to je raspoložen da upali i veš mašinu te oprasmo i garderobu.
Napustamo hostel kasno pre podne i svraćamo na Srpsko vojničko groblje. Tamo nas dočekuje Zoran koji radi na održavanju groblja. Trudi se koliko je u mogućnosti uz pomoć naše konzulke dagriblje održi u urednom stanju. Imali smo kraći čas istorije te nam beše drago što smo svratili. Proradile i emocije.. teška su to bila vremena kad su naši preci su davali živote za svoju zemlju.
Nakon završene posete krećemo ka Grčkoj. Na granici nas dočejuju mladi slkžbenici u bolničkim skafanderima. Traže PLF dokument. Ženska pokazuje neki papir i vraća nas nazad. Tu se na muci nadjoše Makedonci. Njihov službenik namje odradio taj papir.. i naplatio po 10e. Nema bajo ništa džabe više ni kod babe. I konačno smo u Grčkoj. Odmah se oseti ta drugačija atmosfera.
Grci.. ljubazni, hoće da pomognu. Sa voljom poklanjaju flaše sa vodom gde god da zastanemo. U usputnom kafiću u nekom selu dok smo pili kafu prozor kao iz Tarantinovog filma.. Toyota terenac stiže, izlazi lik, original Meksikanac. Ćelav odozgo, sa strane kosa do ramena, veliki brkovi. Svi u kafiću ustaju i pozdravljaju ga. Očigledno je neki baja u selu.
Stižemo na kraju dana na odredište u selo Neos Agios Aba.. ma čudan naziv, još čudniji za izgovaranje. Noćimo na fudbalskom igralištu.. meni omiljen teren za kampovanje jer je trava uvek uredno pokošena i sve je ravno.
*slika je jutarnja.. isto je to, samo je sunce sa druge strane
Naredni jutro.. dan D. Uspon na Kajmakčalan. Iz sela koje je 3 km iznad glavnog puta u brojkama to je 21 km uzbrdo asfaltnim putem i još oko 5 km zemljanim putićima do vrha planine Nidže. A vrh je na 2524 mnv. Prva 3-4 km uspon od oko 14% savladjujemo gurajući sve ono što se nalazi na biciklu. Ukupno mu to uzadje oko 40kg.
Zatim se uspon stabilizovao na 7-8%. Do ski centra Voras na 2000 mnv izlazimo za oko 5 sati. Temperatura sa 27-28C sišla je na 13-14C. Na toj visini vetar divljački pirka. Čas oblačno, čas sunčano. Na Vorasu Fića se priprema za pešački izlet do vrha.
A ja.. krećem ka vrhu sa biciklom, i svim stvarima na njemu. U glavi mi pomisao "ako je mogla vojska pre 105 godina da iznese svo ono naoružanje i to po razrovanom terenu na vrh mogu i ja izgurati bicikl sa teretom".
Znao sam da je to suludo, znao sam i šta me čeka. Ćutim i guram, metar po metar. Ne razmišljam više o težini. Vetar divlja, hladno je. Korak po korak lagano uzbrdo. Pretpostavljam i da sam verovatno prvi biciklista koji je izneo na vrh bicikl sa kompletnom kamp opremom.
Nije mi više ni bilo teško. Razmišljao sam o njihovom patnji dok su se peli uzbrdo a pritom odozgo ih Bugarski vojnici zasipali mecima. Razmišljao o njihovoj želji za konačnom slobodom. Teška su to vremena bila.
Razmišljao i o svom pradedi koji je otišao u borbu na Solunski front iz koje se nije vratio. Ostao je sa svojom sabraćom tu negde. Gde, ne zna se.
Bugari su vrh Kajmakčalan nazvali Borisov grad jer su mislili da je neosvojiv. Medjutim volja i želja za slobodom i Srpski inat su pobedili. Žrtva je bila ogromna.. broji se na hiljade. I dok sam o tome razmišljao i pokušao da zamislim kako je bilo pre 105 godina samo sam gurao uzbrdo uz kamenu stazu. Posle 2 sata od ski centra stižem do crkve na vrhu.
Niko tu ne može ostati ravnodušan. Emocije su proradile.. i nekoliko dana kasnije još traju. Tišinu narušava samo zvuk vetra koji gotovo da može da nas obori. Osim nas dvojice jedina živa stvorenja u okolini su ogromni orlovi koji krstare iznad nas na nebu.
U maloj crkvi prisutne su sveće koje posetioci mogu zapaliti. Tu je i urna sa srcem Arčibalda Rajsa i knjiga utisaka u koju se možete upisati. Srce Arčibalda Rajsa zapravo i nije u ovoj urni. Jeste bilo tu ali lopovi ne miruju čak ni na svetoj zemlji te je ostala prazna urna.
Stena ispred crkve na vrhu Kajmakčalana sa koje se vidi daloko kroz Makedoniju. Za mene je to bio fantastičan prizor koji se pamti. Za Srpske divvojnike ovo je bio korak u slobodu, korak ka svojim kućama.. za one koji su preživeli. Oni koji nisu ostali su ovde kao nemi svedoci i čuvari planine.
Sat kasnije krećemo nazad nizbrdo do ski centra gde se oblačimo jer će spust biti žestok. Ćutke vozimo do podnožja, 24km niže i nastavljamo nazad ka Bitolju.
Do Bitolja nismo stigli jer nas je stigao mrak pa noćimo kod sela Niki na finoj livadi.
https://picasaweb.go...208760685671353
#16
Postavljeno 06 October 2021 - 09:11 PM
A jel nije bilo moguće da ostavite stvari i bisage negde dole u selu ili ste baš ovako hteli da se mučite?Sutradan, trećeg dana krećemo ka Galičici. Usput vidimo dosta zanimljivih detalaj, šteta bi bilo to da se propusti. Na početku uspona srećemo dve devojke iz Austrije. Putuju biciklima za koje su zakačene prikolice sa malom tendom. U njima voze pse.. dva Haskija. Malo popričasmo sa njima i svako na svoju stranu. One negde dole a mi gore.. uz Galičicu.
37.jpg
38.JPG
39.JPG
40.JPG
41.jpg
Uspon je dug 14km, ne mnogo težak. Galičica se potrudila da nam pruži doček vredan pamćenja.. na vrhu olujni vetar. Kiša piči vodoravno. Vrh planine zavijen u crni oblak, okolina izgleda gotovo kao Mordor iz gospodara prstenova. Tog dana na Galičici je bila trail trka pa sam razmišljao kome je gore.. nama na biciklima ili njima dok su trčali po ovom nevremenu.
42.jpg
43.JPG
44.JPG
45.jpg
46.jpg
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 47.jpg
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 48.JPG
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 49.JPG
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 50.jpg
Na vrhu na brzinu se presvlačimo i jurimo dole ka Prespanskom jezeru i dalje ka Bitolju gde nalazimo povoljan smeštaj u nekom hostelu jer treba ugrejati koske koje su se smrzle na Galičici. A nije loše ni odmoriti pred sutrašnji uspon na Kajmakčalan koji je dug oko 29km. Ispostaviće se da je to bila mudra Fićina ideja jer je kiša tokom noći neprekidno padala nekoliko sati.
Hostel.. mešavina hipi stila i razdoblja iz bivše SFRJ. Vlasnik, opušteni Makedonsc srednjih godina nudi kafu, čaj i rakiju. Uz to je raspoložen da upali i veš mašinu te oprasmo i garderobu.
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 52.JPG
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 53.jpg
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 54.jpg
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 55.jpg
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 56.jpg
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 57.jpg
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 58.jpg
Napustamo hostel kasno pre podne i svraćamo na Srpsko vojničko groblje. Tamo nas dočekuje Zoran koji radi na održavanju groblja. Trudi se koliko je u mogućnosti uz pomoć naše konzulke dagriblje održi u urednom stanju. Imali smo kraći čas istorije te nam beše drago što smo svratili. Proradile i emocije.. teška su to bila vremena kad su naši preci su davali živote za svoju zemlju.
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 61.jpg
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 62.JPG
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 63.JPG
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 64.JPG
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 65.JPG
Nakon završene posete krećemo ka Grčkoj. Na granici nas dočejuju mladi slkžbenici u bolničkim skafanderima. Traže PLF dokument. Ženska pokazuje neki papir i vraća nas nazad. Tu se na muci nadjoše Makedonci. Njihov službenik namje odradio taj papir.. i naplatio po 10e. Nema bajo ništa džabe više ni kod babe. I konačno smo u Grčkoj. Odmah se oseti ta drugačija atmosfera.
Grci.. ljubazni, hoće da pomognu. Sa voljom poklanjaju flaše sa vodom gde god da zastanemo. U usputnom kafiću u nekom selu dok smo pili kafu prozor kao iz Tarantinovog filma.. Toyota terenac stiže, izlazi lik, original Meksikanac. Ćelav odozgo, sa strane kosa do ramena, veliki brkovi. Svi u kafiću ustaju i pozdravljaju ga. Očigledno je neki baja u selu.
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 66.JPG
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 67.jpg
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 69.jpg
Stižemo na kraju dana na odredište u selo Neos Agios Aba.. ma čudan naziv, još čudniji za izgovaranje. Noćimo na fudbalskom igralištu.. meni omiljen teren za kampovanje jer je trava uvek uredno pokošena i sve je ravno.
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 70.jpg *slika je jutarnja.. isto je to, samo je sunce sa druge strane
Naredni jutro.. dan D. Uspon na Kajmakčalan. Iz sela koje je 3 km iznad glavnog puta u brojkama to je 21 km uzbrdo asfaltnim putem i još oko 5 km zemljanim putićima do vrha planine Nidže. A vrh je na 2524 mnv. Prva 3-4 km uspon od oko 14% savladjujemo gurajući sve ono što se nalazi na biciklu. Ukupno mu to uzadje oko 40kg.
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 71.JPG
Zatim se uspon stabilizovao na 7-8%. Do ski centra Voras na 2000 mnv izlazimo za oko 5 sati. Temperatura sa 27-28C sišla je na 13-14C. Na toj visini vetar divljački pirka. Čas oblačno, čas sunčano. Na Vorasu Fića se priprema za pešački izlet do vrha.
A ja.. krećem ka vrhu sa biciklom, i svim stvarima na njemu. U glavi mi pomisao "ako je mogla vojska pre 105 godina da iznese svo ono naoružanje i to po razrovanom terenu na vrh mogu i ja izgurati bicikl sa teretom".
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 73.jpg
Znao sam da je to suludo, znao sam i šta me čeka. Ćutim i guram, metar po metar. Ne razmišljam više o težini. Vetar divlja, hladno je. Korak po korak lagano uzbrdo. Pretpostavljam i da sam verovatno prvi biciklista koji je izneo na vrh bicikl sa kompletnom kamp opremom.
Nije mi više ni bilo teško. Razmišljao sam o njihovom patnji dok su se peli uzbrdo a pritom odozgo ih Bugarski vojnici zasipali mecima. Razmišljao o njihovoj želji za konačnom slobodom. Teška su to vremena bila.
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 74.jpg
Razmišljao i o svom pradedi koji je otišao u borbu na Solunski front iz koje se nije vratio. Ostao je sa svojom sabraćom tu negde. Gde, ne zna se.
Bugari su vrh Kajmakčalan nazvali Borisov grad jer su mislili da je neosvojiv. Medjutim volja i želja za slobodom i Srpski inat su pobedili. Žrtva je bila ogromna.. broji se na hiljade. I dok sam o tome razmišljao i pokušao da zamislim kako je bilo pre 105 godina samo sam gurao uzbrdo uz kamenu stazu. Posle 2 sata od ski centra stižem do crkve na vrhu.
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 75.JPG
Niko tu ne može ostati ravnodušan. Emocije su proradile.. i nekoliko dana kasnije još traju. Tišinu narušava samo zvuk vetra koji gotovo da može da nas obori. Osim nas dvojice jedina živa stvorenja u okolini su ogromni orlovi koji krstare iznad nas na nebu.
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 77.JPG
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 76.JPG
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 78.jpg
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 79.JPG
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 80.JPG
U maloj crkvi prisutne su sveće koje posetioci mogu zapaliti. Tu je i urna sa srcem Arčibalda Rajsa i knjiga utisaka u koju se možete upisati. Srce Arčibalda Rajsa zapravo i nije u ovoj urni. Jeste bilo tu ali lopovi ne miruju čak ni na svetoj zemlji te je ostala prazna urna.
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 82.JPG
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 83.JPG
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 84.JPG
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 86.JPG
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 87.JPG
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 89.JPG Stena ispred crkve na vrhu Kajmakčalana sa koje se vidi daloko kroz Makedoniju. Za mene je to bio fantastičan prizor koji se pamti. Za Srpske divvojnike ovo je bio korak u slobodu, korak ka svojim kućama.. za one koji su preživeli. Oni koji nisu ostali su ovde kao nemi svedoci i čuvari planine.
Sat kasnije krećemo nazad nizbrdo do ski centra gde se oblačimo jer će spust biti žestok. Ćutke vozimo do podnožja, 24km niže i nastavljamo nazad ka Bitolju.
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 91.jpg
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 92.jpg
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 93.jpg
Do Bitolja nismo stigli jer nas je stigao mrak pa noćimo kod sela Niki na finoj livadi.
https://www.2bike.rs.../attachicon.gif 94.JPG
Sent from my SM-A705FN using Tapatalk
#18
Postavljeno 07 October 2021 - 06:24 AM
A jel nije bilo moguće da ostavite stvari i bisage negde dole u selu ili ste baš ovako hteli da se mučite?
Sent from my SM-A705FN using Tapatalk
Moglo je dole u selu ali nismo hteli. Fića je sve ostavio u ski centru Voras.
Ja sam hteo da izguram do kraja.. takva je namera bila od samog početka. Da li je bilo teško izgurati 38kg na vrh planine? Jeste, ali Srpskoj vojsci je bilo teže.
https://picasaweb.go...208760685671353
#19
Postavljeno 07 October 2021 - 06:35 AM
Sve je to lepo ali fotke bureka i pisanije o slatkisima nisu u redu stvarno, sad bih u sred noci pojeo pola frizidera
Svaka cast.
Ajd burek, k'o burek. Ali ne pomenuti baklave i tulumbe koje su bile za sitne pare.. nije sporCki
https://picasaweb.go...208760685671353
#20
Postavljeno 07 October 2021 - 04:02 PM
Послато са Pixel 4a помоћу Тапатока
1 članova čita ovu temu
0 članova, 1 gosta, 0 anonimnih korisnika