Elem da se vratimo temi....
Kao što spomenuh, bol u leđima, pogotovo u donjem delu kičme, može biti prouzrokovan kombinacijom nekoliko faktora i ne mora automatski značiti da je problem isključivo do podešenosti bicikla, iako i u tome trebati tražiti uzrok.
Naime, ja sam se sa tim problem bola u donjem delu leđa počeo suočavati od kada sam počeo da vozim brdske tura sa usponima, i primetio sam da je taj neki tupi bol u donjem delu leđa, nekad sa jedne, nekad sa druge strane a nekad sa obe strane istovremeno, toliko dosadan i ponekad nepodnošljiv, da mi se često dešavalo da osetim kako imam snage u nogama, pluća me ne ograničavaju i udišem dovoljno vazduha, ali na usponu me taj bol u donjem delu leđa do te mere hendikepira da sam često morao isključivo iz tog razloga da popustim tempo, a ponekad i da stanem, siđem sa bicikla, istegnem se. Neko bi rekao da je daj bol možda prouzrokovan time što vozim drumski bicikl, gde je telo vozača povijeno ka napred a sic uvek viši u odnosu na upravljač, ali ja sam se baš iz tog razloga trudio da se na usponima što je više moguće uspravim, da se uhvatim za ravan deo upravljača i držim koliko toliko kičmu pravom, ali slabo je to šta pomagalo. Bol je bio tu pa je bio tu... Međutim, primećivao sam često u vožnjama ako bih vozio dva ili tri uspona, da se taj bol javljao na prvom usponu, da bi na drugom bio osetno slabiji, a na trećem gotovo potpuno iščezao, i tada su mi jedini faktor ograničenja bili umor i iscrpljenost...
Tada sam dosta čitao na temu bola u donjem delu leđa, i negde sam naišao na podatak da oko 30% vozača iz Pro Pelotona imaju povremen ili konstantne probleme sa bolovima u donjem delu leđa, samo se retko govori o tome. U suštini, radi se o tome da je položaj tela koji biciklista zauzima na sportskom biciklu (mtb, drumski) daleko od prirodnog položaja tela u kojem se ono normalno drži, Pošto je tako, potrebno je izvesno vreme da se tzv mišići podupirači naviknu da drže telo u ovakvom položaju kroz izvesno vreme, a to nije nimalo lako kada se radi o nekoj višećasovnoj ili čak celodnevnoj vožnji. Zbog toga je jako važno da biciklista ima dovoljno jake i utrenirane mišiće trbuha i donjeg dela leđa, kako bi oni što lakše držali telo u tom položaju. Kada sam to pročitao, meni je to bilo još čudnije jer sam u to vreme bio redovniji u teretani nego na biciklu, imao sam poprilično jak stomak i mogao sam da uradim bar desetak dragon fly trbušnjaka a radio sam mrtvo dizanje sa težinama i do 180 kila bez pojasa. Baš zato mi je bilo nejasno kako može biti da su mi ti mišići koji su presudni za držanje tela u takvom položaju jaki, a opet imam te bolove.
Shvatio sam vremenom da su snaga i izdržljivost mišića dva različita pojma. Zbog toga, da bi se povećala izdržljivost tih mišića koje podupiru položaj tela na biciklu, potrebno je raditi vežbe izdržljivosti i istazanja, više nego vežbe snage. Druga jako bitna stvar, što se i meni pokazalo efektivno, jeste da svim mišićima u čovekovom telu potrebno određeno zagreveganje, i u toku tog zagrevanja je jako bitno ih postepno opterećivati, a ne naglo i skokovito. To znači da ako će ti mišići donjeg dela leđa svakako biti opterećeni tokom vožnje, meni se pokazalo efektivno da na početku vožnje krenem lagano, i da postepno dodajem tempo kako bih negde pred brdo postigao željenu "radnu temperaturu", puls i naravno aktivaciju tih mišića, a opet ni na brdu ne treba upreti kao konj, nego postepeno dodavati tempo u skladu sa mogućnosti i osećajem koji nam telo šalje.
Još jedna jako bitna stvar... Za samo telo je mnogo bitno da mu se da prilika i šansa da se adaptira za neki položaj u toku neke fizičke aktivnost. To znači da što ćešće radimo tu aktivnost, to će telo bolje reagovati na nju, čak i kada to radimo u malim količinama. Većina od nas ovde su vikend ratnici i voze bicikl isključivo vikendom, ali tada nije retko da se opale duge i naporne ture od preko 100 kilometara, pa se onda opet 6 dana ne sedne na bajs. Po meni je mnogo bolja opcija probati ubaciti jedan do dva među treninga u toku radne nedelje od bar tridesetak (ako vreme dozvoljava i više) kilometara čisto da se svi ti mišiću opet aktiviraju, da se pokrene mišićna memorija. Samim tim će i telo biti bolje spremnije i bolje reagovati ne neke višečasovne vožnje koji zahtevaju da se telo dugo vremena drži u "neprirodnom" položaju... I ono jako bitno, što meni često pomaže je promena položaja u vožnji... I pri tome ne mislim samo promena načina hvata na kormanu, nego i često ustajanje i sedla, i isetazanje na samom biciklu, na primer kada se popnem na brdo pa kada kreće spust, tih prvih 30 do 50 metara je stojim skroz uspravljen na bajku i dajem vremena mišićima da se malo rastresu, regenerišu...
Ono najbitnije od svega... Ja ovo govorim iz ličnog iskustva o sopstvenim problemima i načinima kako sam uspeo da delimično ili potpuno sa njima izađem na kraj. Ovo ništa nije zgoreg probati, ne može da škodi, ali za neke ozbiljnije probleme, hronične bolove uzrokovane nekom povredom, bolešću, ili genetikom, kao što Serbian Spirit reče najbolje se obratiti lekaru. U svakom slučaju nije loše obratiti se lekaru i čuti njegovo mišljenje. Samo, bilo bi dobro da naletimo na nekog lekara biciklistu pa da tačno zna iz prve ruke o kakvom mu problemu pričamo.