Posle duzeg planiranja, konacno sam se otisnuo u svoju prvu cikloturu sa prijateljem koju smo odvozili u pet suncanih avgustovskih dana. S obzirom da nismo u bajnoj formi kao i to da nam je obojici ovo prvo putovanje ovog tipa, turu sam prilagodio tako da imamo dovoljno vremena da je izvezemo bez prevelikih poteskoca.
Oprema je nabavljena, alat je tu i u ponedeljak ujutru otisnuli smo se put Zabljaka kako bi odatle krenuli na voznju. Usled problema u pakovanju kao i jos nekih usputnih stajanja, na Zabljak stizemo poprilicno kasno. Podne je vec proslo, a nas ceka sklapanje bicikala kao i pakovanje opreme na njih pa tu uz svracanje u prodavnicu gubimo jos nekih sat i po tako da se na voznju otiskamo tek oko 3 popodne. Videvsi da ce biti tesno da stignemo na prvi predvidjeni stop, pokusavamo malo da ubrzamo kroz ravne delove na prilasku Sinjajevini i tu nam se desava prvi peh. Drugaru ispada sraf koji drzi korpu i ne moze dalje da vozi. Srecom smo imali rezervu pa smo to sredili i nastavili dalje.
Tu se izgubilo dodatno vreme i tad smo poceli da sumnjamo da prvi dan verovatno moramo zavrsiti sa nesto manje predjenih kilometara nego sto je predvidjeno. Nastavili smo da penjemo na visoravan i polako ali sigurno prelazimo kilometre preko pasnjaka gde osim nekoliko katuna nema niceg sto bi narusavalo cistu povrsinu trave.
Ceo sredisnji deo prvog dana prolazimo bez sretanja ljudi. Kako se polako blizimo prvim kucama, nalecemo na starog asa i njegovog ata, polako se vracaju kuci u sumrak i nakon kratke price sa njim uvidjamo da ima jos dobrog pedalanja kako bi dosli do zeljene tacke pa tu vec odlucujemo da definitivno skracujemo prvi dan i da neizvozene kilometre nadoknadimo rano sledeceg dana. Polako nas hvata mrak na planini i mi brze bolje sjurismo do prve livade koja nam se ucinila pogodno da dignemo satore i napravimo kamp.
1. dan: ~56 km, 1030 m
Drugi dan pocinje opet neplanirano kasno. Tokom noci mi je bilo hladno pa sam se nekoliko puta budio tako da sam zbog manjka kvalitetnog sna oduzio spavanje do iza 9 kad me je probudilo sunce koje je diglo temperaturu u satoru. Drugar je takodje ustajao ranije, ali iz drugog razloga: krave su bile znatizeljne pa su obilazile nas kamp da vide sta se desava.
Brzinski uskupimo opremu i juris ka Stitarici kako bi pronasli mesto za dorucak. Cim smo krenuli na spust, ispred nas u daljini videla se nasa glavna tacka tog dana: Zekova glava (2117 mnv).
Pronadjosmo gde cemo da jedemo i nakon obilnog dorucka presekosmo magistralom par km do skretanja za Biogradsku Goru. Odatle krece nase penjanje za taj dan. Dobra zena na rampi na ulazu u NP nam ustede 6e pustivsi nas da udjemo besplatno i mi nakon kratkog pogleda na jezero, krenusmo u brdo. U pocetku put je bio dosta los i malo nas je prepao jer uz takav kamenjar popeti 1000 m visinca ne bi bilo nimalo naivno. Put medjutim postaje dosta bolji odmah iza prve krivine i mi polako krecemo u savladavanje uspona. Suma nas stiti od sunca i penjanje ide poprilicno lagano dobrim terenom.
Nakon nepunih sat vremena izbijamo na prvu zaravan i tu ugledasmo katun u koji svratismo da dopunimo vodu i popijemo po sok. Odatle nastavljamo penjanje pored jos jednog katuna nakon kog izlazimo na preko 1800 mnv i tu krecemo da gazimo nesto brze jer je put izravnjao.
Put prolazi kroz sred livade koja je puna borovnica. Nikad nisam video onoliku kolicinu divlje borovnice na jednom mestu. Naravno da je tu bilo zastajkivanja na svakih 50 m kako bi se ubrala poneka koja je u tom trenutku zapala za oko. Ipak nekako odolesmo i dodjosmo do pod samu Zekovu glavu i tu nas put neplanirano napusta. Nakon konsultacije sa mapama, uvidimo da ce morati da se prodje nekih 100 metara strmom planinarskom stazom. Nekako i to izguramo i konacno izbijemo na vrh, a odozgo gledas i ne znas na koju stranu pre da se okrenes. U daljini Prokletije sa Jezerskim vrhom koji se jasno vidi, a pored njih, Komovi kao na dlanu. Na drugoj strani jedva vidljiv Durmitor, a iza nas i najvisi vrh Bjelasice, Crna Glava sa jezerom ispod.
Posle kraceg predaha, donosimo odluku da malo izmenimo rutu, a posto vec smracava shvatamo da nema nista od kupanja u Tari tako da se odlucujemo da spustimo direktno u Kolasin i da drugo vece provedemo u smestaju kako bi se istusirali i sutradan obisli par radnji kako bi pronasli srafove za korpu i nabavili hranu za sutradan. Spust do Kolasina je savrseno legao, prvo odlicnim tucanikom preko novog skijalista, a nakon toga i asfaltom brzo spustamo 1000 mnv i dolazimo u grad. Cekao nas je treci dan koji je bio najveci izazov na putovanju
2.. dan: ~62 km, 1730 m
Pisanje o ostatku nastavljam kasnije/sutra, podaci o kilometrazi su sa Strave, a sutra kacim i RWG link sa celom rutom.