Jump to content


Fotografije
- - - - -

Poseta crkvi Sv.Trojice-Rumija (1594m n.v.) 2018. i još ponešto


  • Molimo uloguj se da bi odgovorio
Nema odgovora na ovu temu

#1 konzervativan

konzervativan
  • Members
  • PipPipPip
  • 140 posts
  • LocationBeograd

Postavljeno 22 December 2018 - 03:32 PM

          Odavno planiram a pogotovo od 2010. da na godišnjem odmoru koji uglavnom provodim u Cg posetim crkvu Sv.Trojice na Rumiji (specijalkom/drumašem/pa peške do vrha).

Crkva je postavljena/osveštena 2005.Samo sam pogled upirao prema njoj.Kada je sunčano vreme vidi se iz grada/šetališta/obale,odbljesak je od nje,izrađena od metala i ofarbana belom bojom.

Sada je 2018…malo kasnim…malo sam stariji…šta je to osam godina…bar za mene…J.

75. crkva Sv.Trojice.jpg

 

           Da li sam vernik,ateista…ne znam,cenim poštenje,kućno vaspitanje,obrazovanje,kulturu,rad/posao koji je za mene imperativ kao i rekreaciju koja je opet za mene stil i način života…i naravno rok,bluz…

 

           Da li verujem u Boga?..obično odgovorim da nemam odgovore na mnoga pitanja pa ni na pitanje postojanje/nepostojanje Boga.Ne slavim svoju Krsnu Slavu Sv.Arhangel Mihajlo-Aranđelovdan - ikona ima čitav niz ikonografskih motiva i obeležja.Nikad nisam uzimao slobodan dan sa posla mada sam bio na Slavama kod prijatelja.

           Na moju žalost,nemam tradicju slavljenja Slave,kod nas poznata još kao Krsna Slava ili Krsno Ime.Pokojni otac je bio u partizanima,odgajan sam da nacionalnost i veroispovest nisu primarni i jednostavno,nisam želeo da odjedanput postanem “veliki” vernik što ne znači da sam protiv slavljenja Slave kao što nemam ništa ni protiv vernika kao ni protiv ateista.Jednostavno,Slava je lep srbski narodno crkveni običaj,tradicija koja traje koliko sam pronašao s kraja IX veka….mlađa ćerka mi redovno svake godine čestita Krsnu Slavu,na čemu sam joj zahvalan.

 

            Ukratko,kad god sebi postavim pitanje u vezi Boga,vere,religije ili mi neko drugi postavi to pitanje,setim se: Pobune,Velikog inkvizitora i oca Zosime.

           Setim se i:”…Ali on je morao da umre,on je gledao očima koje sve vide,on je video čovekove dubine i ponore,svu skrivenu sramotu i ružnoću njegovu.Sažaljenje njegovo nije znalo za stid,on se uvlačio i u najprljavije uglove moje.Taj radoznalac ,najveći nametljivac,najveći milosrdnik,morao je da umre.On je uvek video mene,nad takvim sam svedokom hteo da izvršim osvetu ili da sam  ne živim više.Bog koji je sve video,video i čoveka:taj je bog morao da umre!.Čovek ne može da podnese da takav svedok ostane u životu.Tako je govorio najružniji čovek…”

 

Za vreme Hrišćanstva su učinjeni i čine se i dalje zločini i strahote..

 

          Da,pročitao sa Sveto pismo…kao i mnoge druge knjige.

Koliko mi je puta bilo žao što se neumitno približavam poslednjoj stranici…ponekad sam imao želju da se nastave u nedogled...

 

          Nekako sam imao potrebu da objasnim posetu crkvi Sv.Trojice,da pojednostavim,ta poseta je nešto između religije,biciklizma,uživanja u prirodi,prepuštenosti samo sebi samome…Ustvari,sve je to život.

 

 

U Cg sam stigao zajedno sa mlađom ćekrom za prvomajske praznike/kolima i dva bajsa.U četiri bic.ture obišli celo Cg primorje kao i deo njene zaleđine.

 

         1. Kolima do Tivata,istovarili bajseve pa-oko B.Kotorskog zaliva do Igala i nazad opet magistralom do Kamenara pa trajektom do Lepetana-Tivat=95km

1. Kavezi za ribe,školjke.JPG

3. Samo smo prošli bez zadržavanja,opasno je....JPG

6. Na ulazu u restoran St.Mlini,predivan ambijent.JPG

7. Perast- Sv.Đorđe i Gospa od Škrpjela.jpg

8. Ušuškan auto kamp posle Morinja.jpg

9. Pa iz kampa u zaliv.jpg

10. H.Novi,parkirali se radi osvežanja.JPG

11. Vratio sam se jer je mirisalo kao u parfimeriji.jpg

12. Trajektom za Lepetane.jpg

 

           2. Bar-Miločer-Sv.Stefan-manastir Reževići-dole do bivšeg hotela As/Perazića Do-Petrovac-Lučice-Buljarice-Bar=77km

13. Šetači.jpg

14. Miločer i Sv.Stefan.JPG

15. Plaža u Miločeru i Sv.Stefan.JPG

16.Ćerka fotografiše.jpg

17. Staza prema Sv.Stefanu.jpg

18. Sv.Stefan.JPG

19. Manastir Reževići.jpg

20. Prema st.hotelu As-Peraizića Do.JPG

21. Renoviranje još traje ili je stalo.jpg

22. Pokušava da dođe do tunelčića za Petrovac jer je neko nabacao stene.jpg

23. Ponovo u Man.Reževići-osvežavanje-gostoprimljivi su.JPG

24. Iz Lučica za Buljarice pešačkom stazom.jpg

25. Staza prema Buljaricama.jpg

26. Pogled na Buljarice.jpg

 

 

           3.Bar-st.put za Ulcinj-Šasko jezero-karaula Fraskanjel-Bar=68km

29. Sačekaću dok ne pređe bezbedno.jpg

30. jer je  uobičajena pojava.jpg

31. Putokaz.jpg

32. Drevni ostaci.jpg

34. Pogled na Šasko jezero,izlilo se a dole su sportski tereni.JPG

36. Ruinirana  društvena svojina.JPG

37. Napuštena karaula Fraskanjel.jpg

38. Bez stražara,šta ti je slobodna zemlja.jpg

39. Pogled na albansko selo.jpg

40. Oko 2 m.jpg

 

            4. Bar-st.put za Ulcinj-Ulcinj-Ada Bojana-Ulcinj-Valdanos-Bar=108km

41. Kada rečica presuši,između Pečurica i Krute.jpg

42. Šerif okruga Ulcinj.jpg

43. Pojas za spasavanje prekoputa Ade Bojane.jpg

45. Mala plaža.jpg

46. Valdanos.jpg

 

Vreme nas je poslužilo,vozili smo svaki drugi dan i bilo je fenomenalno.

 

Imali samo i tri neprijatna susreta sa vozačima ali je to sasvim uobičajeno za nas koji vozimo bajs.Dobro smo prošli.

 

Ćerka se vratila za Bg spavaćim kolima,njen bajs smo “smestili” u dvokrevetnu kabinu u kojoj je i ona boravila zahvaljujući ljubaznom osoblju željezničke stanice Bar jer nismo želeli da se bajs vezuje negde kod izlaznih vrata od vagona bez nadzora,u toku puta niko ne odgovara za bajs,doplata za bajs je 4e,jednostavno u spavaćim kolima a i uopšte u vozovima na ovim prostorima nema predviđenog i bezbednog prostora za bicikle.Toliko o  Železnicama Srbije i Crne Gore.

 

Ostao sam sam i ponovo počeo da planiram posetu crkvi Sv.Trojice na Rumiji.

 

Nikako da se odlučim kako već spomenuh osma godina,više sam se puta raspitivao,ukratko mi je objašnjeno kako se stiže do crkve na Rumiji,preko Velembusa,Mikulića,ali se ispostavilo da se kroz Mikuliće ne prolazi već se stiže u manastir Sergija Radonješkog (meštani ga zovu  još Donji manastir ili Ruski manastir,izgrađen 2009.).Za crkveni praznik Sv.Trojicu ide se organizovano jedanput godišnje,veče pre verskog praznika,terenskim vozilima jer je deo puta makadam,kreće se od Hrama Sv.Jovana Vladimira (Bar),prespava se u manastiru Sergija Radonješkog pa se sledeće jutro ide do crkve Sv.Trojice.

 

             Sv.Trajica(Otac,Sin i Sveti duh) su drugi po važnosti crkveni praznik,posle Vaskrsa (tako mi je pored svega ostalog rekao ljubazni sveštenik iz Hrama Sv. Jovana Vladimira kao i odgovor na moje zapažanje: zašto Bog dopušta čoveku da čini zlo,odgovor je po njemu veoma jednostavan:”Bog je čoveku dozvolio mogućnost izbora”…nisam želeo dalju polemiku…ali sam rado kao i iz poštovanja saslušao njegovo izlaganje do kraja),odnosno 50. dan posle Vaskrsa tako da to nije određen datum svake godine,jer se i datum Vaskrsa menja.Ta mi varijanta nije odgovarala jer sam želeo da sam prevalim taj put,od Bara do crkve Sv.Trojice na Rumiji (1594m n.v).

47. Hram Sv.Jovana Vladimira-Bar.jpg

50. Hram i poznate ličnosti iz istorije.jpg

49. Unutrašnjost Hrama.jpg

51. Mošti Sv.Jovana Vladimira,Sv.Petra Cetinjskog i Sv.Luke Krimskog.jpg

 

Najsvežije informacije sam dobio od ljubaznog čoveka koji održava crkveni posed oko Hrama Sv.Jovana Vladimira,od Bara do manastira Sergija Radonješkog ima 16 km od čega je poslednjih 5km makadam,ocenjen sam kao lagana osoba (težinskiJ) kojoj će od manastira pa do vrha planinsko obeleženom stazom biti potrebno oko 1:30 hoda.Savet da obavezno iz manastira ponesem štapove koji će mi pomoći prilikom penjana.(“pogrešno” sam procenjen,trebalo mi je mnogo više vremena).

 

           Pošto sam imao sve potrebne informacije,plan je da prvo “izvidim” put a zatim nekog drugog dana u junu mesecu (iz razloga što je obdanica sve duža a spoljašnja temperatura još nije previsoka)ustanem u 5h,doručkujem,spakujem se i nakon toga lagano krenem oko 7h.Po mogućstvu da bude oblačan dan,sa dva bidona vode na bajsu,u rancu još i termos sa vodom,aqvaviva,bonžite,banana,mali sendvič,lagane duge pantalone,pored bic.naočara i naočare za čitanje,dva mobilna sa punim baterijama,zavoj,gaza, jodpovidon,vazelin,malo alkohola i medicinski skalper (odavno “maštam” da nabavim sudijsku pištaljku,prikačenu za mene koja bi služila da u slučaju neke nezgode mogu na neki način da ukažem zvukom na svoj položaj,ali je nemam,onu iz 90. sam izgubio i nije mi žao,možda je bolje da nisam ni duvao u njuJ,a za šerpu neka supruga brine - i nije bila plaćena za “lupanje” u  šerpuJJJ.

To je plan.

 

A priča ide ovako…

 

            Petak 15 jun 2018. Oblačan dan.Idealan za vožnju radi upoznavanja dela puta prema Rumiji,odnosno samo do makadama da bih procenio da li sa svojim drumašem mogu tuda pa bih tek potom neki drugi dan krenuo na put do manastira i  crkve Sv.Trojice na Rumiji.Opušteno ustao oko 7h,krenuo u 8.30 na probnu vožnju od Bara prema Velembusima...manastiru.U uobičajenoj biciklističkoj opremi sa dva bidona vode na bajsu.Uspon starim putem prema Virpazaru i prevoju Sutorman (805m n.v. )već više puta savladan ali sada ne i preko samog prevoja.Od Bara do skretanja za Velembuse ima oko 4km,pošto idem lagano uzbrdo a već izađoh iz grada,vidim ispred sebe nešto kao papir,presavijen,liči na..novac? ali odkud…produžih ali mi „đavo“ne da mira,pošto kada naiđem na zavrtanj,podlošku,alat ili nešto slično to pokupim,jer će mi baš to jedanput i zatrebati,okrećem,vraćam se da proverim šta je to na putu..stajem..5e presavijeno J.Pokupih,gledam okolo da nije neka zavrzlama jer  okolo ima par kuća ali ne primećujem nikoga.Bajs vozim od malih nogu ali nikada do sada nisam na putu ugledao novčanicu J.Sudbina,nastavljam dalje.Skrećem udesno za Velembuse,strmina ali kratka,silazim sa bajsa i guram,mislim se: pa samo sam krenuo u izviđanje puta,nigde ne žurim.

Savlađujem uspon a nakon toga sedam i okrećem pedale (vozim drumaša a ne -Mountain bike,Trakking ili Gravel bike/razlika je u širini guma,prenosima kako napred tako i pozadi,obliku rama...

52. Prema Rumiji-5e.jpg

53. Uzbrdo-oblačno.jpg

54. Pogled unazad i nizbrdo.jpg

55. Nigde nikoga.jpg

 

          Pre par godina sam stavio kasetu sa rasponom zuba 32/11(napred je 52/39),pojedini vozači drumaša kažu da se na taj način “skrnavi” drumaš što mene uopšte ne zanima,mada bi mi ovoga puta još više odgovarala ona sa 36/12 zuba.

            Lagano uzbrdo,nailazim na raskrsnicu gde nema nikakvog znaka što je sasvim normalno na ovim prostorima...ali pretpostavih da je pravo prema Velembusima a levo gore prema Mikulićima.Opet strm uspon,silazim,guram,vozim,vodim računa o pulsu te stalno bacam pogled na pulsmetar koji je pričvršćen na volanu,prelazi 140...pazim da ne pređe u “crveno”(>148), koji je za moje godine max  dozvoljen (to je 90% od mog proračunatog max pulsa).

 

           Vozim,guram,slikam,vozim,guram,slikam...u susret mi nailazi crveni golf dvojka,mašem da se zaustavi radi informacije o daljem stanju puta...vozač mi objašnjava da makadam nije tako daleko(da,kolimaJ) i da odem makar do njega...nastavljam....već sam se popeo na nekih 350m n.v. po svojoj slobodnoj proceni jer ulevo od mene u daljini vidim prevoj Sutorman (805m n.v.) pa se ravnam prema njemu..nastavljam dalje što vozeći što gurajući,put je prekriven sitnim i krupnim kamenjem kao posledica odrona tako da ih moram stalno izbegavati da ne bih isekao gume…posle izvesnog vremena čujem vozilo iza sebe, okrećem se,Lada Niva,opet mašem i zaustavljam ga,pitam  vozača koliko ima  još do početka makadama  jer nikako da stignem do njega,da li u zaseoku Mikulići  ima neka prodavnica,da li usput ima izvora vode...odgovor je da ima jedan izvor vode koja je između ostalog najbolja u Cg i to na oko 500m od početka makadama,ne prolazim kroz Mikuliće i nema prodavnice usput,mogu se okrepiti u manastiru kod monahinja...uh…a stekao sam utisak da su Mikulići zaseok u planini kroz koji ću proći i u kojem bih mogao da se snabdem sitnicama jer mi se čini da bi se moj današnji plan mogao promeniti.

 

           Stižem i do makadama,tuda je samo za džipove i kamione,bar po meni,prešao ukupno 11km za 1h i 30 minuta sa dosta stajanja,slikanja,guranja bajsa a sve po asfaltu. Razmišljam..da se vratim nazad ili da nastavim dalje...ali imam još  “samo” 5km makadama uzbrdo do manastira.Odlučujem da nastavim…pa kada sam već dovde stigao gde sada da se vraćam…mada sa sobom imam samo dva bidona vode(a po planu je bilo sa sve rancem..)ali sa ovako tankim gumama(Schwalbe Durano 23x622) na bajsu ne mogu voziti preko makadama/oštetiće se/biće veoma neudobno…silazim sa bajsa i lagano uzbrdo,sva sreća da je oblačan dan.Imam izvor vode usput a u manastiru ću dobiti još vode..sada se već moj današnji plan definitivno menja jer odlučujem da celu turu obavim u toku dana…računam koliko mi vremena za sve ovo treba…mogu do večeri da se vratim kući bez problema.Jeste da sam pošao potpuno nepripremljen ali tako je suđeno,čak sam i prvi put u svojoj rekreativnoj karijeri plaćen za ovo putovanje J.Moj prvi “triatlon” jer se nadam da ću po povratku stići i da se okupam i time oporavim od napornog dana.

56. Početak makadama a tanke gume.jpg

57. Izvor.jpg

 

            Neprekidno guram bajs po makadamskom putu,usput vidim tragove ulja,nekome se karter oštetio i ulje iscurilo.Guram bajs..predeo je predivan,makadamski put prolazi kroz šumu…pogled prema Rumiji kao i prema morskoj pučini i kada nije zaklonjena okolnim brdima vidim da se u daljini spaja sa nebeskim plavetnilom.Nije pretoplo,dan kao izmišljen za ovakavu avanturu.Makadam,makadam,bajs mi odskače u šakama…

58. Makadamom kroz šumu.jpg

59. Predivno.jpg

60. Nijanse plavog.jpg

65. Bar u daljini.jpg

 

            Stižem na raskrsnicu odakle ugledah kupole manastira,sati je 11.30,znači oko 3h od mog polaska što vožnje što guranja(makadamom uzbrdo oko 1:30).Ispred manastira je parkirano vozilo koje sam bio drugi put zaustavio.Ulazim u portu/krug manastira,na mene se zaleće prelep Škotski ovčar,laje na mene kao “sumanut” ali se vidi da je dobroćudan,susrećem monahinju,pozdravljamo se i pitam da li smem u krugu manastira da ostavim bajs,da li mogu da dopunim svoje bidone vodom,može…nije videla nikoga da se danas uputio prema crkvi  Sv.Trojice i crkva je zaključana.

66. Manastir Sergija Radonješkog.jpg

67. Manastir i konak.jpg

68. Monahijna i verni čuvar.jpg

 

             Računam da mi po preporuci  treba  još 1:30 a sada je tek 11.30,imam dosta vremena za povratak.Nisam se ni umorio.Šta je to za mene sat ipo uzbrdo ali sada bez bajsa J.

Dopunjavam svoja dva  bidona vodom(2x650ml),stavljam ih u džepove  bic.majice kao i dva mobilna(Sr i Cg broj),skidam Leatherman i Polar/pulsmetar sa bajsa ,to je sve ide samnom.Pri  tom  zakačih karabin za ključeve od stana koji su zakačeni za volan bajsa i oni padaju na travnjak…moglo mi se ovo desiti na makadamu dok sam gurao bajs i ne bih to ni čuo/primetio,da su se otkačili i pali,ostavljam ih u torbicu ispod sedišta u kojoj se još nalaze rezervna unutrašnja guma,komplet za krpljenje unutrašnje gume,alatka za rastavljanje lanca,brza spojnica,plastične vezice,(dobro,verovatno bi ključeve našao na povratku ali u nastavku puta prema vrhu bih bio nespokojan i to bi mi remetilo ceo doživljaj).

Monahinja me ispraća,pokazuje mi štapove kod izlaza,uzimam dva.

 

          Vraćam se do raskrsnice koju sam malopre prošao jer od nje vodi put prema Rumiji.Tu je znak na kome piše da do vrha ima 2,2km/2:30 pešačenja.Po mojoj proceni mislim da sam na oko 700-750m n.v. što znači da sam na pola puta što se uspona tiče.Staza prvo ide kroz šumu,obeležena je,ima dosta nagorelih stabala.Šuma iznad manastira je gorela prošle godine a nisko rastinje prema vrhu je gorelo već više puta,vatra/plamen bili vidljivi iz grada.

86. Baš gori prema vrhu Rumije.jpg

87. Još tinja.jpg

69. Putokazi.jpg

70. Na samom početku.jpg

72. Nigde nikog.jpg

73. Pogled na manastir.jpg

74. Odmor,ko zna koji.jpg

 

          Hladovina od drveća kao i od oblaka koji me zaklanjaju od sunčevih zraka...ali nije ni malo lako,staza vijuga,pretežno uzbrdo J,pa  preko komada velikog kamenja/stena...pogledah na pulsmetar...141...šta je ovo,mislio sam da će biti mnogo lakše.U prvih sat vremena penjanja pričao sam sa sobom/naglas,zbog zmija ali nakon toga sam prestao jer sam time gubio snagu ...stajem..odmaram...idem..osvežavam se vodom…slikam...gledam prema vrhu...ima još dosta...vreme prolazi…teško je...strmo...za koze nema problema...da odustanem…teže je nego što sam očekivao...krenuo sam kao grlom u jagode J...imam samo vodu…pa šta ako ne stignem do vrha?..kome da se pravdam?...probao i nisam uspeo, jednostavno nisam uspeo... ipak nastavljam…pa dokle stignem…teši me da imam dosta vremena za povratak pre zalaska sunca…koračam…izbijam na plato preko koga fijuče vetar,ležem da se zaštitim od hladnog vetra i za trenutak prepustim umoru.Umoran sam i prilično iscrpljen,nisam siguran da li sam ipak na pravom putu,imam još samo par gutljaja vode…doručkovao sam musli i krenuo sa dva bidona vode...zdrav sam i u dobroj fizičkoj kondiciji...ali...energija mi nedostaje/ugljenihidrati....nisam dehidrirao ali bi mi prijala aqvaviva,banana,božita,sendvič...u dilemi sam..da li da prekinem i vratim se,a treba i da se spustim/vratim...već sam preko 5h "malo" aktivan...imam još par gutljaja vode...i nisam stigao do vrha Rumije.

 

            Sa platoa se pruža predivan pogled...oba mobilna signaliziraju da su baterije pri kraju pa ih isključujem.To mi baš i ne treba,šta ako mi se nešto desi,ujed zmije,okliznem se i izvrnem zglob,istegnem ahilovu tetivu...pa što sam sam kretao?Sam se u planinu ne kreće bez preke potrebe!Naročito ako je ne poznaješ!Ove misli su mi samo proletele kroz glavu tako da  sam odmah i zaboravio na njih...dobro,ako se ne vratim do večeri monahinje znaju da je neki biciklista bez bajsaJ otišao prema vrhu...obavestiće policiju ili koga već...ali mi pade na pamet  mladić koga je reka Bojana pre par godina na ušću reke u Jadransko more odnela na pučinu(interesantna je dvojnost reke Bojane…tu su dva toka reke,nadzemni i podzemni vodotok,ispod nivoa mora je a ima veliki proticaj),drug mu dobacio loptu,sledeći dan ga pronašli ribari iz Albanije...možda bi i mene ovde na Rumiji pre pronašli Albanci…vetar ovde baš duva,hladan je...a ja mokar od znoja...opet ležem na zemlju da se ohladim i na taj zaštitim od vetra...gledam u nebo…promiču oblaci…gledam i prema vrhu,zašto ne vidim crkvu?

 

           Preostali deo prema vrhu je sam krš.Da nisam zalutao mada sam pratio oznake…cenim dokle mi pogled prema vrhu dopire da ima oko 250m baš strmog uspona...tu staza kao da ne postoji...oznake tek sporadične na stenama...već se penjem oko 2h a ne onih predviđenih 1: 30 i nisam stigao do vrha,ne vidim ni crkvu..nisam siguran da li sam na pravom putu...da nisam skrenuo prema nekom drugom vrhu…ali kada sam već dovde stigao sa sve svojom sporadičnom senkom koja se vuče zamnom…crkva mora da je negde iznad/ispred mene...samo kada bih je video…pored mene promiče „paperje“ od oblaka...još mi samo treba da se vidljivost smanji i orijentacija izgubi...vidim dole manastir ali je baš daleko J...spuštati se u oblacima neće biti baš tako jednostavno jer kada se “zakače” za vrh dobar deo planine je u oblacima,to je vidljivo sa obale...gledam prema severozapadu,vidim nadolazeće oblake koji su ipak visoko...idem dalje...penjem se lagano...ponekad i četvoronoške jer mi je tako lakše/dobro je što imam i bic.rukavice na šakama...bacam pogled na sat,sada je 14h i...sve se više i više odmaram…ma nije više ni važno koliko je sati….gledam ispred sebe…poneki put pogledam i prema vrhu ali crkvu i dalje ne vidim…nastavljam dalje, odmaram…odjedanput ugledah crkvu...dobro je, nisam zalutao...sada mi je laknulo i nastavljam ohrabren  dalje...stižem u 14.20 (trebalo mi je oko 2:42 do vrha).

 

          Vetar neverovatno jak,hladan/leden,postolje oko crkve  je nasuto komadima kamenja,legenda kaže da svako odozdo treba poneti po kamen da bi se crkva sagradila…to je ustvari i postolje na kojoj se crkva nalazi,vrh je takoreći ravan zahvaljujući ovom donešenom kamenju...grabim preko njega…stižem do crkve…naslanjam se na nju tražeći  zaklon od vetra… ali on fijuče sa svih strana...odmaram malo...dolazim do daha...spuštam puls/„hladim“ se,popih poslednje gutljaje vode...obilazim oko crkve,katanac je na vratima tako da ne mogu ući,to mi je rečeno dole u manastiru a sve iz razloga da se njena unutrašnjost ne bi skrnavila,po pričama unutrašnjost je oslikana/devojka iz Rusije ju je oslikala,tabla je pored vrata ali su slova nečitljiva/poneko izbrisano/ne razumem, na ruskom je jeziku.

76. Na ruskom je jeziku.jpg

75. crkva Sv.Trojice.jpg

77. Oblaci promiču.jpg

78. Pogled sa Rumije prema Baru.jpg

 

U sebi  izgovaram molitvu:Oče naš….

Zašto…pa zato što kada dolazim kod prijatelja,prodavnicu ili neku ustanovu kažem:dobar dan…pa mi je sasvim normalno da kada prilazim i ulazim u crkvu izgovorim molitvu,dobro,bar meni.

 

          Iza crkve je kamen na kome piše 1595 m.n.v.(autor dodao 1 metarJ).Predivan pogled na Bar,Skadarsko jezero,Podgoricu,vidi se i aerodromska pista u Golubovcima,udesno se nazire i Skadar u Albaniji....Uspeo sam.

79. Autor malo preterao,samo 1 m,ništa čudno.jpg

80. Pogled na Skadarsko jezero kroz oblake.jpg

 

         Uključujem mobilne telefone,slikam,mobilni se gasi sam od sebe/baterija prazna,uzimam drugi,slikam ali se i on gasi sam od sebe/prazan…nailaze oblaci…uživam…predivno je…i uspeo sam…krećem dole potpomognut  hladnim vetrom.

 

         Moram da požurim zbog oblaka koji nailaze,ne vidim oznake za stazu ali vidim dole onu zaravan na koju  treba da se spustim,neću da gubim vreme tražeći  stazu, idem pravo prema zaravni...s noge na nogu preko stena...nisam primetio niti jednu zmiju za svo ovo vreme, valjda neću u ovom kamenjaru da naletim na neko leglo...baš je strmo...stajem...sada znam da je obeležena staza više udesno od mene ali oznake od nje i dalje ne vidim...ne želim da se vraćam nazad i tražim je...idem lagano sve ukoso…čak i sedam pa se spuštam na sledeću stenu/u biciklističkim “mountain bike” patikama sa vibra đonom koje su i za šetnju,imaju krampone.Kad sam se prvi put okliznuo sledeći kramponi su me spasili od pada/odmah su se kačili pa sam zbog proklizavanja mobilne telefone koji su pozadi u džepovima od bic.majice ubacio u prazne bidone jer bi se oni kod bilo kog eventualnog pada razbili u paramparčad/bez obzira što su stare Nokie u pitanju  J...štapovi mi sada nisu baš bili od pomoći tako da sam ih i odlagao…konačno se spustih na zaravan...nema oblaka prema dole.Vidim u daljini manastir kao i par kuća ulevo od njega na priličnoj udaljenosti,pretpostavljam da je tamo poznata farma koza u Mikulićima(pre dve godine čopor vukova je tamo masakrirao preko dvadeset koza kao i kod bivšeg/napuštenog,starog i neprohodnog za saobraćaj željezničkog tunela Sutorman iz 1908. dužine 1969m )…ugledah oznake za stazu i krećem prema njima.Prilikom silaska sam par puta promašio stazu jer nisam oznake uočio na vreme,nekako mi je bilo lakše kada sam se penjao jer su bile vidljivije a na silasku i ne baš...stigao u manastir u 15:42 (spuštanje trajalo 1:22).

 

           Umoran sam,zadihan,reči mi baš ne klize sa usana,sedam na klupu u porti manastira....nailazi monahinja sa kojom sam pričao prilikom prvog susreta...pojavljuje se čovek koga sam usput video,sprema se da krene kolima...samo ponavljam da je bilo baš teško...molim za vodu,prilazi mi Škotski ovčar ali ne laje više na mene već mi donosi lopticu...on bi da se igramoJ...samo malo da danem dušom...dobijam vodu,čokoladu...bacam lopticu…pričam sa monahinjom,ona je iz Ukrajine,Ruskinja,razume sve što izgovaram ali se teško izražava jer nema konverzaciju sa kim da obavlja,u manastiru se nalaze njih četiri i sve su ruskinje.Jedan kratak period su sa njima provele i dve monahinje/jedna iz Podgorice a druga iz okoline Obrenovca,obe su otišle.Retko silaze u Bar,na liturgije u Hram Sv.Jovana Vladimira i za potrebe nabavke osnovnih potrepština.Dobri ljudi ih posećuju s vremena na vreme i pomažu im.

81. Lepota i maza.jpg

 

           Probam da upalim mobilne telefone radi pravljenja još par fotografija,pale se…slikam…ali se ponovo gase.

 

           Ponuđen sam ručkom,monahinja se izvinjava,petak je,post,imaju samo pečeni krompir u foliji...oberučke prihvatam i odgovaram da bih i ja danas kod kuće za ručak jeo ribu.

82. Slatkiši.jpg

83. Spasonosni ručak.jpg

84. Kako mi je prijalo,ne,nisam presolio.jpg

 

 

          Ona je tu šesta godina,imaju dosta posla,manastirsko imanje je veliko,voće,povrće,ograđeno je,imaju solarne panele,zime su jako hladne,reče mi: “kao u Rusiji”.Mobilnog signala u porti manastira nema ali ga ima malo niže niz makadam.Uđoh u manastir,upalih sveće  za žive i mrtve,pitam koliko sam dužan...ništa..ubacite u kutiju koliko hoćete...

 

           Nakon okrepljenja i odmora od oko jednog sata srdačno se pozdravismo,preostale monahije sam video samo u prolazu,bile su zauzete svojim poslovima,dobih poziv da ponovo svratim sa svojom porodicom...kaže mi da pripazim na povratku preko makadama jer ima velikih i opasnih pasa koji čuvaju koze…što me je onespokojilo…u dolasku nisam primetio niti čuo “zvonca” kao ni kozje brabonjke.Primetio sam na par mesta kravlju balegu i to mi je bio znak da u blizini nema vukova,mada krupnu stoku vukovi retko napadaju.

 

            Požurih niz makadam…bajs samo pridržavam...on odskače…na izlasku iz jedne od krivina iznenada ugledah kozu na putu,gleda u mene,stajem…gledam i ja u nju…prvi put mi nije svjedno a vidim samo kozuJ…osmatram i osluškujem da nema još koja kao i psa čuvara na šta sam već upozoren…odlazi dole u šumu,produžavam ubrzano dalje nizbrdo,ne čujem nikakav lavež…nailazim i na crveni golf dvojku/parkiran je sa leve strane puta/prozori otvoreni/pretpostavih da je od čobanina koji obilazi stado u planini/ako naiđem ovde na pse čuvare odmah upadam u kolaJ...bajs ostavljam na milost i nemilost psimaL,nastavljam dalje...evo ga i izvor “najbolje” vode u Cg…od izvora mi treba par stotina metara do asfalta…evo ga i asfalt,makadamom do asfalta mi je trebalo oko 1h…sedam na bajs i spust do starog puta/Bar-Virpazar.Usput dok sam “nadzvučnom brzinom ” krivudao prema  dole čuh lavež pasa daleko u planini…dobro je. Susreo sam dvoje mladih kako izbijaju na put/asfalt,iz Londona su,pošli su iz st. Bara i verali se preko okolnih brda nekih 4h a imaju još prilično do početne tačke,valjda će do večeri stići.

 

           Po povratku kući premotavajući avanturu kroz glavu primetio sam da u toku pešaćenja na Rumiju nisam čuo nikakav cvrkut ptica…čudno…a deo staze je vodio kroz šumu…ili sam jednostavno bio usresređen na stazu ispred sebe tako da zvuke oko sebe nisam ni registrovao…ne znam.

 

           Stigao u Bar -18.15h (za 1:30 od manastira Sergija Radonješkog),odnosno od makadama za 30 minuta,normalno sve nizbrdo.

Obukao kupaći i produžio bajsom do Šušnja/plaže,radi oporavka plivanjem/hodroterapijom kada mi je već omogućena.

 

           Ko bi rekao da ja koji sam poreklom iz ravne Vojvodine,dobro,imam Frušku goru pa i bundeve J...verem po ovim Cg vrletima.Ne znam,nešto me je privlačilo i to ne kako sam planirao već kako mi  je bilo suđeno, ovoga puta sa dva bidona vode i dva štapa.

 

P.S

Vozio bajs oko 20 km (uglavnom nizbrdo J),podatak je sa Vdo/Ciklokompjutera.

Gurao bajs oko 12 km,po makadamu i malo na baš teškim usponima zbog pulsa.

Pešačio manastir-crkva Sv.Trojice-manastir = 4,4 km ( 4:12).

Ukupna kilometraža 36,4 km.

Sve to za 9:48/potrošio 5148 kcal,prosečan puls na turi 125,maksimalan puls na turi 150,fat burn 1:27(puls od 100-117),fitness  8:21(puls od 117-133-150).Podaci sa Polar-a/Pulsmetra.

 

P.P.S.

Posebna zahvalnost monahinjama iz manastira Sergija Radonješkog na gostoprimstvu.

 

 

Attached Thumbnails

  • 49. Unutrašnjost Hrama.jpg

  • 2




0 članova čita ovu temu

0 članova, 0 gosta, 0 anonimnih korisnika