Razmišljam proteklih godina o motivima svog sedanja na bicikl Postoji onaj jasan, društveno prihvatljiv motiv - biti fit, održavati kondiciju, uživati u dobrom biciklističkom društvu, uživati u prirodi, provozati novu makinu - ali, ako se ipak odlučiš da izložiš zadnjicu višesatnom ili višednevnom mučenju okretanja pedala, možda tu ima i još kojekakvih motiva.
I onda - setim se šta mi prolazi kroz glavu dok prolazim desetine kilometara, kroz razne predele, i zaključim - uglavnom ništa.
Sva genijalna ( ) rešenja, vezana konkretno za moj život, donosio sam POSLE velikih trčanja, velikih vožnji. Možda one baš tome služe?
S druge strane - velike stresove, sukobe u porodici, probleme na poslu, ublažavao sam takođe vožnjom. Valjda, kad se iscrpljen vratim, nemam više snage da se prenemažem, samosažaljevam i sukobljavam. Nekako racio to onda lakše reši.
Ima li neko slična iskustva, ili dileme?