Rok trajanja:
Karbon kao materijal je dosta otporniji na zamor materijala u odnosu na metale. Potrebno je da ciklusi opterećenja budu preko 80% od nosivosti vlakana kako bi došlo do efekta zamora. Kod čelika je to na 50%, dok je kod aluminijuma granica 40% (treba još imati na umu da je aluminijum za nekih 50% slabiji od čelika, ali i svega 1/3 težine čelika - zato dobri alu ramovi na kraju ispadnu ipak nešto lakši od dobrih čeličnih).
Dobro konstruisan ram će u upotrebi uvek biti ispod granice opterećenja koja dovodi do pucanja usled zamora materijala. U slučaju da je ram lošije projektovan, otpornost na zamor je najveća kod karbona, zatim ide čelik, dok je aluminijum tu dosta ranjiv. Ponavljam, ako je ram konstruisan kako treba, trajaće praktično neograničeno (do prvog susreta sa belim kombijem brze dostave
).
Šta je problem kod karbonskih ramova?
Upravo konstrukcija. Pod konstrukcijom mislim na raspored vlakana prvenstveno, kao i na broj (debljinu) slojeva. Pošto karbonska vlakna, za razliku od metala, ne podnose opterećenje podjednako u svim smerovima i pravcima. Takođe, spoj sa metalom (ležaj pogona, šrafovi za bidone i sl.) je često problematičan. Posebno mesto u paklu rezervisano je za konstruktore prvih modela karbonskih viljuški sa aluminijumskim vratom.
Druga "sporna" stvar je sama otpornost na neplanirana opterećenja, tj. na udarce. Tu je čelik u priličnoj prednosti u odnosu na sve ostale materijale od kojih se prave ramovi. Karbon je na poslednjem mestu.
Popravka karbona:
Traži znanje, iskustvo i alat. Ne znam ko u Srbiji to radi kvalitetno. Još manje znam ko bi to bio spreman platiti.
Šta to znači u praksi?
Karbonski no-name ram ima velike šanse da traje 100 godina. Pogotovo ako je malo teži od minimuma - tj. ako dodaju slojeve, u više pravaca, gde god nisu sigurni (ili se ne isplati testiranje) da li je dosta. Ali može i da pukne relativno brzo.
Provereni modeli ramova renomiranih proizvođača isto imaju šanse da traju veoma dugo. Ako se kupe novi i sklope po specifikacijama: korišćenjem montažne paste za karbon i zatezanjem svih šrafova propisanom silom (u retko kojem servisu vidim da uopšte imaju moment ključ, čast izuzetcima). Ako je kupljen polovan - ovo su sve nepoznanice. Udarce i padove da ne spominjem.
Po meni je taj "papir" materijal budućnosti. Problem je samo inženjering. Novci su u auto i avijo industriji - biciklističku industriju već decenijama gura marketing i inženjeri koji ne mogu da se zaposle drugde, ili još peku zanat.