Od stvari koje mogu da mi ogade vožnju, na prvo mesto stavljam vetar.
11 dana nisam seo na bicikl i čekao sam nedelju (juče) kao zapeta puška, kad ono... međutim...

Ništa od uživanja!
Severni vetar, osim što je bio hladan, bio je i prilično jak, duvao je brzinom od oko 28 km/h tokom celog dana. Na slici dole vidi se ruta: išao sam na istok, pa u povratku na zapad, i jasno je koliko mi je takav smer vetra bio nepovoljan, osim na jednoj kraćoj deonici uveče.
Prvobitni plan bio je da iz Kešana idem na sever, do grada Edirne, pa da tamo ponovo uđem u Grčku, ali nije mi se vozilo sa vetrom u facu 80-90 km, tako da sam odlučio da skratim vožnju, promuvam se po okolinu Kešana i odmah nazad...
• Turska ima 2 prstena obezbeđenja na granici, na 2 mesta kontrolišu pasoše.
• Ovo dole na slici nije auto-put, samo tako izgleda. I konjska kola voze po njemu, a čak je kod jednog sela jedan auto vozio zaustavnom trakom u kontra smeru, valjda da prekrati put, da ne mora da obilazi, pošto je po sredini metalna ograda.
• Zastave, zastave, zastave... Turci baš vole svoju zastavu, ima ih svuda, svuda ih kače.
• Na mostu preko reke Marice, koja je i prirodna granica između Grčke i Turske, sa obe strane policija, vojska, vojska, policija...kao da je ratno stanje. Sa strane spremne prepreke i bodljikave žice... A ja sve te sirotane u prolazu pozdravljam, onako baš vojnički.

I oni se osmehnu. A jedna grupa od njih 4-5 mi je i otpozdravila, salutirala mi.
• Nije bilo migranata sa turske strane, kao 2020. kada sam isto ovako skoknuo iz Aleksandrupolija u Kešan, tada ih je bilo na hiljade.
• Zaglibio sam u jednom selu, pa je bilo malo i graveliranja (zeznula me mapa, mislio sam da je asfalt, a nije bio).
• Vozači često vole da trube, kad nailaze otpozadi, što me malo nervira, jer vidim ih u retrovizoru. Ali oni to ne znaju...
• 200 km izvozio sam samo sa jednim litrom vode, i to popio prvih ½ l na 100. km, drugih ½ l na 10 km pre kraja. 'Ladno bilo, pa nema znojenja...

friendship best friend poems